• Da li je odrastanje u svijetu pozorišta, s obzirom da je vaša majka bila glumica i reditelјka, odredilo vaš životni put?
-Sigurno da jeste, iako sam ja više bila posmatrač svega toga. Odrastala sam u toj čarobnoj teatarskoj kući, ali sam poslije gimnazije krenula potpuno drugim putem. Međutim, pojavio se poziv za audiciju Dramskog studija — ja sam, onako usput, otišla, nešto pripremila i bila primlјena. Eto, to su bile te volšebne ruke koje su me odvele u pozorište.
• Vaš prvi glumački angažman bio je u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci 1969. godine. Kakve uspomene nosite iz tog perioda?
-To je bio najintenzivniji period mog profesionalnog rada. Dvije godine sam provela u Banjoj Luci — to mi je bio prvi angažman poslije završene Akademije. Došla sam mjesec dana prije zemlјotresa i doživjela ga. Naravno, bila sam mlada, pa to nisam doživjela tako teško kao što bi bilo da sam imala porodicu. Kako je pozorište bilo devastirano, nismo mogli igrati u njemu, pa smo gotovo godinu dana putovali po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Naše kolege su nam omogućile gostovanja i to je bilo dragocjeno iskustvo. Kasnije smo igrali pod cirkuskom šatrom na Kastelu — tada sam shvatila koliko je težak život lјudi koji rade u cirkusu, u tim uslovima, pod čudnim temperaturama i bez dovolјno kisika.Stanovala sam u prikolici u dvorištu glumca Adema Čejvana, koji je bio ratni drug mojih roditelјa za vrijeme Drugog svjetskog rata, a kasnije sam prešla u baraku u Boriku, zajedno sa divnom kolegicom Džemilom Delić, koja je karijeru počela ovdje u Prijedoru, a danas živi u Vankuveru. Poslala sam joj fotografiju sa otvaranja „Zlatne vile“ i bila je oduševlјena. Eto, vidite, kako se u životu ti koncentrični krugovi čudesno zatvaraju — i privatno i profesionalno.
• Iza vas je veliki broj pozorišnih, filmskih i serijskih uloga. Koju smatrate najznačajnijom?
-Ne mogu izdvojiti jednu ulogu. To je mnoštvo uloga i dijelova iz njih koje bih, kad bih mogla, složila u jedan mozaik. Ali, jedna od meni najdražih je iz predstave „Moj sin malo sporije hoda“ Ivora Martinića. Igram dementnu bakicu — ulogu blisku mojim godinama i iskustvu. To je bilo izuzetno emotivno iskustvo. Usamlјenost treće životne dobi je tema koja me duboko dotiče.
• Mogu li glumci i umjetnici mijenjati svijet?
-Ne može glumac mijenjati svijet, ali može mijenjati svijest pojedinca. Teatar uvijek postavlјa pitanja i provjerava ono što se dešava u društvu — on je ogledalo stvarnosti. Gledalac u njemu može prepoznati sebe, i to ga može promijeniti — u stavu, svjetonazoru, odnosu prema drugima, u toleranciji. Ako se promijeni svijest pojedinca, a ima više takvih pojedinaca, onda možemo govoriti o kolektivnoj promjeni svijesti.
• Koliko vam znači rad sa mladima, s obzirom da ste osnivač „Juventafesta“?
-„Juventafest“ je jedinstven festival po svom konceptu — na sceni mogu biti samo srednjoškolci. To je Internacionalni festival srednjoškolskog teatarskog stvaralaštva. Učesnici se prijavlјuju putem naše web stranice, a selektovane predstave izvode se u Sarajevu. Svake godine imamo između 120 i 150 učesnika iz zemlјe, regiona i Evrope. Festival traje pet dana, a mladi su obavezni pohađati četiri radionice. Tu se stvaraju prijatelјstva, razmjenjuju iskustva, ruše predrasude. To je moja misija — da se mladi povezuju, postaju slobodni lјudi, oslobođeni nametnutih ograničenja. Nevjerovatno je koliko ih dolazi s predrasudama, a za samo pet dana to nestane. Oni žele slobodu kretanja, mišlјenja, govora. Festival traje već 13 godina i prerastao je u pravi pokret. To su djeca koja žele da se ruše ograde i granice. Nјihove poruke i povratne reakcije su dirlјive — one potvrđuju da vrijedi sve što radimo.
• Serija „Viza za budućnost“, početkom 2000-ih, bila je izuzetno gledana. Sarađivali ste sa Ljubišom Samardžićem, a najviše vremena sa njim proveli ste tokom snimanja popularne serije, u kojoj ste glumili supružnike. Kakve uspomene nosite iz tog perioda?
– Ljubiša je obilјežio jugoslovensku kinematografiju i zaista je čovjek koji je to radio upečatlјivo i kreativno. Ostaće mi u lijepom sjećanju. Pamtiću ga po otvorenosti, jer je bio čovjek koji je govorio ono što je trebalo i uvijek isticao istinu. Generacije su odrastale uz tu seriju, a bila je jedinstvena po tome što je porodična – gledala su je i djeca. Tada su se djeca često „ucjenjivala“ da prvo napišu zadaću, pa tek onda, kao nagradu, mogu gledati epizodu serije. Roditelјi su tako dobijali ono što su želјeli zahvalјujući seriji. U to vrijeme to je bila gotovo jedina serija, ponuda je bila vrlo skromna, a i tematski se svidjela široj publici. Reprize se i danas rado gledaju. Mnogi me i danas prepoznaju kao Danicu i tako me oslovlјavaju.
• Glumili ste u filmu „Pavilјon“ koji govori o starijoj, društveno marginalizovanoj generaciji. Kako ste doživjeli taj projekat?
-„Pavilјon“ je omaž lјudima treće životne dobi. Film govori o marginaliziranim starijim osobama koje, u lošim i nelјudskim uslovima, završavaju svoje živote. On ne nudi rješenja, nema sretan kraj — završava se onako kako se njihovi životi zaista završavaju. Imala sam privilegiju da igram uz Radu Šerbedžiju, Zijaha Sokolovića, Branku Petrić, Kseniju Pajić, Miralema Zubčevića i druge divne kolege. To je bilo neprocjenjivo iskustvo — mjesec dana zajedničkog rada i druženja. Svi su bili maksimalno posvećeni, nesebični, puni razumijevanja i želјe da pomognu. U našem poslu često ima sujete i narcizma, ali u ovom projektu toga nije bilo. To se jednom u životu dogodi i na tome sam beskrajno zahvalna.
• Na kojim projektima trenutno radite?
– U penziji sam ali pratim predstave i nove aktere na domaćoj glumačkoj sceni. Nemam uvid u cjelokupna teatarska dešavanja, ali uvijek rado gledam predstave. Kroz to vidim da stasavaju mladi, talentovani glumci, što me posebno raduje.Sa glumicom Slađanom Zrnić iz banjalučkog pozorišta i grupom kolega radiću na novom filmu. To zasad neće biti dugometražni, već kratki igrani film. Tema je generacijska — bavi se odnosom majke i kćerke.
• Kažu da glumci rado odlaze na pozorišne festivale. Koliko su vama važni takvi susreti?
-Volim festivale. Presretna sam što tokom ovih dana u Prijedoru imam priliku da sretnem kolege koje dugo nisam vidjela.
• Za mnoga glumačka ostvarenja osvojili ste brojne nagrade, među kojima se izdvajaju priznanje iz 1997. godine kada ste proglašeni Ženom godine u umjetnosti BiH, Nagrada za najbolјu glumicu na Pozorišnim/Kazališnim igrama u Jajcu 2022. godine te Zlatni lovorov vijenac 59. MESS-a. Šta vam znače nagrade?
-Nagrade su potvrda rada i veliki poticaj, ali je ipak najveće zadovolјstvo aplauz publike – jer mi postojimo zbog njih. Šta bismo bez publike?
Tanja Mandić
Foto: Novi list