Mihajlo Orlović rođen je u Bosanskom Milanovcu kod Sanskog Mosta. Završio je Fakultet političkih nauka, smjer žurnalistika, u Beogradu. Trenutno živi u Banjaluci. Objavio je 30 knjige proze, poezije i zapisa. Autor je brojnih novinskih, radijskih i TV reportaža, kao i dokumentarnih filmova, za koje je nagrađivan (Srebrni pastir, Zlatna buklija i druge). Za svoje književno stvaralaštvo dobio je više nagrada (Nagradu Međunarodnih književnih susreta Šušnjar, Slovo Podgrmeča, nagrada „Milenko Stojičić – najgladnija knjiga na svijetu“, za najbolјu priču i poeziju u Trebinju, Šamcu, Gradišci, Glas Srpske, Aleksincu, Nišu, druga nagrada na Međunarodnom festivalu poezije slavenskih zemalјa u Bugarskoj i druge). Za roman „Nebo i ništa“ nagrađen je nagradom Grada Banja Luka. Prevođen je na više jezika (engleski, polјski, ruski, bugarski, talijanski, njemački) i zastuplјen u nekoliko antologija srpskih pripovjedača i pjesnika. Za „Kozarski vjesnik“ iskreno govori o smislu pisanja, gubicima, zavičaju koji ostaje u čovjeku i novinarstvu koje ga sve manje zanima.
Vi ste i novinar i književnik, šta mislite šta je prvo rođeno u Vama?
– Prvo sam zavolio usmene priče i narodnu epsku poeziju. U mom selu, u vrijeme mog djetinjstva, poštovali su se lјudi koji su umjeli lijepo da pričaju i pjevaju uz gusle, tamburicu, frulu, diple… Selo Bosanski Milanovac, gdje sam rođen, nalazi se na padinama Grmeča, tada nije imalo struju. Ljudi su se sastajali kod zadruge, a uveče na sijelima pored petrolejke su pričali, pjevali, šalili se, a mi, djeca, to smo slušali dok nam ne bi dali šolјicu mlijeka i otjerali nas u krevet. Slušanjem tih priča u meni se razvila lјubav prema knjizi i želјa da i ja jednog dana budem pričac, odnosno narator. Kada sam porastao, stigla je i struja. Pričci više nisu bili zanimlјivi. Zaživjeli su drugi oblici zabave u slobodno vrijeme. Došla je televizija, stizale su i novine… Podsvjesna želјa za pričom i novim saznanjima uputila me je na studije novinarstva, tako da pravog odgovora šta je starije koka ili jaje – nema.
Moglo bi se reći da ima dovolјno onih što pišu, i mlađih i starijih, a šta mislite ima li dovolјno onih što čitaju?
– Ljudi osjećaju potrebu da ono o čemu razmišlјaju stave na papir. To je dobro. Društvene mreže im pružaju priliku da to objave. Oni koji ih prate stiču utisak kako piskarala ima kao žaba u bari. Danas je lako i jeftino štampati knjigu. Mnogi to i rade, ali pravog čitaoca je sve manje. Promocije, recenzenti, nagrade… sve to može da se kupi. Ali pažnja čitaoca ne može. Ona se zaslužuje.
Kada biste nakon toliko godina pisanja morali izabrati samo jedno, šta bi ostavili da Vam misli po papiru raznosi – novinarstvo ili književnost? Ili to kod Vas ne može jedno bez drugoga?
– Bio sam novinar. Kada saberem godine, više je bilo onih u kojima sam radio pod nekom presijom nego od volјe. Sistem je tražio svoje. Raznorazni urednici koji su se mijenjali kako koji vjetar duva, tražili su svoje – ono što će ih zadržati na poziciji. Dok sam radio na TV, imao sam u jednom vremenskom periodu torturu nekakvih međunarodnih tutora. Bili su to teški trenuci. Vagali su svaku riječ, ali po njihovoj volјi i aršinima. Poslјedice su neke hronične bolesti, gorak okus, sumnja… Opet, bilo je i divnih trenutaka koji su sve to zamaglili pa mi se čini da je, barem, jedan dio novinarskog života bio lijep. Književnost je nešto lično. Nešto gdje bježite kada vam je teško. Nešto u čemu uživate, gdje ste ono što jeste ili barem zamišlјate da ste. Tamo stvarate svijet po svojoj mjeri, osjećanjima, želјi… Tamo ste kralј, Stvoritelј…
PIŠEM KNјIGE KAKVE BIH VOLIO DA ČITAM
Kažu da su knjige kao djeca za one koji ih pišu. Da li je tako? Koliko dragosti u Vas unese svaka Vaša knjiga? Koliko Vam svaka knjiga koju napišete zamiriše duhom svih naših predaka i radosnom iskrom nastajanja svih naših potomaka?
– Cijelog života pišem samo jedan roman, jednu priču, jednu pjesmu. Nikako da napišem onako kako želim i to je ono najlјepše što pobuđuje moju unutrašnju emociju. Ličim na dijete koje od kamenčića zida kulu, a kada je napravi, sruši i smije se, jer je srećno. Dakle, nisam zadovolјan sa onim što sam napisao. Hoću bolјe, drugačije, smislenije… i tako u nedogled. To je taj stvaralački poriv koji me čini mladim, hrabrim, avanturistom želјnim svega. Pišem romane, priče i pjesme onakve kakve bih ja želio da čitam. Dok pišem, stalno prepravlјam, analiziram, smišlјam, čitam… i sve to radim dok ne osjetim da je knjiga dio mog tijela, odnosno da je moja.
PUTOVANјE PO KIŠI KROZ RIJEČI I ŽIVOT
Najnovija knjiga koju ste objavili ima romantičan naziv „Putovanje po kiši“. U njoj je tridesetak kratkih priča koje putuju svaka za sebe i sve zajedno. Dokle ste vi doputovali kroz dvadesetak napisanih i objavlјenih knjiga?
– Riječ je o zbirci od tridesetak kratkih priča koje se bave neobičnim lјudima, neočekivanim događajima i tananim životnim situacijama u kojima se prepliću realno i simbolično. Knjiga je na nekim konkursima primijećena od strane stručne javnosti kao djelo vrijedno pažnje. Putovanje po kiši nije samo putovanje kroz vremenske nepogode, već i kroz unutrašnje oluje likova, kroz preispitivanja, usamlјenost, humor i apsurd savremenog života. Ono što se graniči sa onostranim i apsurdom, to je u ovoj knjizi njen istiniti dio. Jedna čitatelјka mi je rekla: „Putovanje po kiši“ mi liči na julsku kišu poslije koje se osjeća neki mir, a onda sve zazeleni. Nјeno uočavanje mi je lјepše od bilo koje recenzije.
Morali ste napustiti zavičaj u ratnim dešavanjima krajem 1995. godine. Otad više ne živite u Sanskom Mostu. Šta je za Vas danas zavičaj? Jesu li to Vaše knjige ili ipak mjesto gdje ste se rodili i prvi put i zaplakali i zapjevali?
– Nisam napustio zavičaj već istjeran na silu, ali on je ostao u meni. Napisao sam jednu pjesmu čiji je naslov: TAMO GDE MI JE MISAO koja na jedan bolan način oslikava moju emociju prema njemu.
Pitali me jednom,
Gde je tvoja otadžbina
Tamo gde mi je misao,
– U knjizi.
Šta ćeš ako je zapale
Živeću kako je u pepelu zapisano.
A gde ćeš ići kada budeš išao?
Ići ću tamo gde me nema, jer nemam gde.
U tim stihovima stanuje moj odnos prema zavičaju, knjizi i samom sebi. Naravno, rodno mjesto je izvor kojem se stalno vraćam kada ožednim. Moja žeđ je pisanje.
ŽAL ZA DOBRIM STARIM NOVINARSKIM VREMENOM
Gdje nam je danas novinarstvo? Decenijama ste u tom poslu, želite li dati iskren odgovor?
– Današnje novinarstvo!? Šta to bješe? Odavno ne gledam TV, ne slušam radio, ne sjećam se kada sam pročitao poslјednje novine. Čitam jedino kulturni dodatak subotom u “Politici”, časopise, knjige. Svako vrijeme traži svoje. U moje vrijeme, a imao sam ih više: komunizam, raspad zemlјe, rat, pa ovo koje se zove kako god hoćete, novinarstvo je prolazilo kroz razne faze. Kada bih rekao kako je nekad bilo drugačije, rekli bi; žal za mladošću. Možda, ali… Stare dobre novinare znali smo po natpisima, po reportažama, po otkriću, a ove današnje pamtimo ih koliko traje njihov prilog, minut dva, ni to. Nekada smo čuvali godinama novine u kojima smo našli zanimlјive priče, članke. Danas je novinarstvo, u poređenju sa nekadašnjim, izgubilo dobar dio svoje dubine, istraživačkog duha i odgovornosti. Nekad se izvještavalo s terena, sa stavom i znanjem, a novinar je imao lice i riječ; danas dominira brzina, plitkoća i kopiranje agencijskih vijesti. Umjesto istine, često se servira vijest koja je „kliknuta“, a ne ona koja je značajna. Pitaju me: pišeš li za neki medij? Pisao bih kada bih imao gdje objaviti i kada bi taj list ili mediji imali neki renome, umjesto onih otrcanih fraza: istinit, brz, pravovremen, objektivan, a od toga ništa.
U najkraćem, šta je za Vas najveći uspjeh, a šta najveći poraz?
– Moja djeca, moje knjige su moj ponos. Uprkos nedaćama i onom kroz šta sam sve prolazio, uspio sam svoju djecu izvesti na pravi put. Ponosan sam na njih i njihove uspjehe. U pisanju knjiga našao sam svoje utočište, svoj mir, svoje kralјevstvo… ukratko: sebe. Kako je to divno. Dok hodate smišlјate, a onda sjednete i sve to staviti na papir, poslije prepravlјate, uređujete. Poraz!? „Ginuo“ sam, predavao se istinski stvarima na poslu za koje sam mislio da nešto znače. Umjesto neke satisfakcije uslijedila su razočarenja, sumnje, poslјedice. Šta da se radi? Takav je život.
Zoran Sovilј