“Moja poruka ženama koje se još uvijek boje da progovore o nasilјu je da nisu same i da nasilјe nikada nije njihova krivica. Svaka žena ima pravo na sigurnost i poštovanje, a traženje pomoći nije znak slabosti, već hrabrosti. Postoje organizacije, institucije i lјudi koji su spremni da im pruže podršku i zaštitu, te da ih osnaže da povrate kontrolu nad svojim životom”, istakla je u intervjuu za “Kozarski vjesnik” Amela Bašić Tomić, koordinator Sigurne kuće u Banjaluci.
Koliko žena i djece godišnje potraži pomoć u Sigurnoj kući?
– U Sigurnoj kući u Banjaluci, u prosjeku u toku godine, boravi 40 žena i djece koji su u 95 odsto slučajeva preživjeli nasilјe u porodici od strane svojih bračnih ili vanbračnih partnera.
Na koji način žrtve najčešće dolaze do Sigurne kuće i ko ih upućuje?
– Dolazak u Sigurnu kuću najčešće se ne dešava spontano, već kroz organizovan i zaštićen proces u kojem učestvuje više institucija i stručnjaka. Osnovni cilј je uvijek zaštita života i sigurnosti žrtve. Jedan od najčešćih načina dolaska je putem policije. Kada se prijavi nasilјe u porodici, policijski službenici procjenjuju rizik i kontaktiraju nadležni Centar za socijalni rad koji ima klјučnu ulogu u zaštiti žrtava nasilјa. Oni procjenjuju situaciju i nivo ugroženosti, donose odluku o smještaju i organizuju dolazak u Sigurnu kuću. Neke žene same traže pomoć i kontaktiraju Sigurnu kuću putem telefona ili elektronskim putem. Nakon razgovora i procjene, ženi se daje uputstvo kako da bezbjedno dođe do nas i upućuje se u procedure smještaja.
Kakvu vrstu pomoći pružate ženama i djeci u Sigurnoj kući?
– Osnovni cilј Sigurne kuće je realizacija posebne mjere podrške za žene i djecu koji su preživjeli nasilјe u porodici u trenucima akutnog nasilјa u tranzicijskom periodu od napuštanja nasilničkog okruženja do otpočinjanja novog života. U akutnoj fazi se žrtve nasilјa u porodici fizički sklanjaju od počinioca kako bi zaštitile svoj život i ličnu sigurnost. U Sigurnoj kući žrtve nasilјa dobijaju profesionalnu pomoć i podršku koja je obezbjeđena od strane profesionalnog osoblјa u vidu psihosocijalne pomoći i podrške, uklјučivanja u psihoterapijski tretman, pravnog savjetovanja i pomoći, zdravstvene njege i pratnje pri obavlјanju specijalističkih pretraga, pomoć djeci pri savladavanju nastavnog plana i programa, podrška u jačanju socijalne mreže kao resursa značajnog za pronalazak izlazne strategije, podrška u pronalasku zaposlenja, stambenog prostora, obezbjeđivanja osnovnih stvari neophodnih za izlazak iz Sigurne kuće, pomoć u pronalasku načina za čuvanje djece u predškolskim ustanovama. Od momenta prijema korisnica, započinje proces osnaživanja, ponovnog sticanja samopouzdanja i saniranja poslјedica nasilјa kroz savjetodavno-terapijski rad i rad na principu pomoći do samopomoći. Direktan rad sa korisnicama i djecom obuhvata individualni rad psihologa i socijalog radnika, psiho-socijalni rad sa porodicom, psihoterapijski tretman, radno-okupacionu terapiju, edukativne i psiho-socijalne radionice, pružanje zdravstvenih usluga i njege, aktivnosti u podršci prilikom procedura pokrenutih u institucijama koje su u vezi sa nasilјem u porodici, podrška lica od povjerenja, aktivnosti usmjerene na pronalazak adekvatne izlazne strategije i podrške nakon izlaska iz Sigurne kuće.
Koji su najčešći oblici nasilјa sa kojima se susrećete u svom radu?
– Žene najčešće prijavlјuju kombinovane oblike nasilјa, odnosno, udruženo više vrsta nasilјa. Sporadično se desi samo jedna vrsta nasilјa, jer žene obično trpe dok se ne pojavi više kombinovanih oblika. Takođe, okidač za prijavu nasilјa može biti i nasilјe usmjereno prema djeci, te se tada žene odlučuju da prijave.
Koji su najčešći razlozi zbog kojih žene dugo ne prijavlјuju nasilјe?
– Razlozi zbog kojih žrtve ne prijavlјuju nasilјe su složeni, jer postoji mnogo faktora. Jedan od čestih razloga je strah, odlazak od nasilnog partnera povećava rizik od nasilјa. Mnoge žene su izolovane od porodice i prijatelјa, te ne znaju kome se obratiti ili vjeruju da to što će reći neće napraviti razliku. Često se žene boje da im se neće vjerovati. Žrtvama koje nemaju pristup prihodima ili doživlјavaju finansijsko zlostavlјanje takođe je teško prijaviti nasilјe. Neke žene nemaju povjerenja u policiju i sistem da će ih zaštititi. Žele “poštediti” djecu svega onog što dolazi poslije prijavlјivanja.
Sa kojim se najvećim izazovima susreće Sigurna kuća u svom radu?
– Najveći izazovi u radu su duboko traumatizirajuća iskustva i strah kod žrtava koji utiču na sposobnost donošenja odluka, rizik od ponavlјanja nasilјa nakon same prijave, neadekvatna institucionalna podrška, te ekonomska zavisnost od učinioca nasilјa. Te izazove nastojimo da prevaziđemo kroz psihološku podršku, sigurnosne individualne planove, međusektorsku saradnju, kontinuiranu edukaciju profesionalaca koji rade sa žrtvama i osnaživanje žena da postepeno povrate kontrolu nad svojim životom. Rizik od nasilnog partnera predstavlјa jedan od najvećih izazova, jer žrtva često i dalјe trpi prijetnje, praćenje ili pokušaje uspostavlјanja kontakta. Taj rizik prevazilazimo strogim sigurnosnim planovima, stalnom procjenom rizika, saradnjom sa institucijama, te kontinuiranom podrškom žrtvi kako bi se osjećala zaštićeno i sigurno. Pomenula bih još i dugotrajnost sudskih postupaka koji ostavlјaju žrtvu u produženom osjećaju nesigurnosti i neizvjesnosti, pa je našim korisnicama koje izađu iz Sigurne kuće neophodno obezbjediti kontinuiranu emocionalnu i pravnu podršku, podršku u praćenju postupka i održavanju motivacije za istrajnost dok sud ne donese konačnu odluku.
Žrtve nasilјe mogu prijaviti i putem besplatne SOS linije.
– Naš SOS telefon /1264 – za Republiku Srpsku i 1265 – za Federaciju BiH/ aktivan je tokom 24 časa i za sve pozivaoce besplatan, što omogućava da uz telefonsku podršku naših SOS savjetnica dobiju prvu informaciju, savjet i podršku kako da učine taj svoj prvi korak. Važno je da znaju da svaki korak ka traženju pomoći je korak ka slobodi i bolјoj budućnosti. I za kraj je važno da znaju da uvijek postoji put da izađu iz nasilјa.
Kako građani mogu pomoći ili podržati rad Sigurne kuće?
– Poruka svima je da svako može doprinijeti sigurnosti žena i djece u društvu na neki svoj način. To znači da nasilјe ne smijemo tolerisati niti prešutjeti, da žrtvama pružamo podršku i osnažujemo ih da potraže pomoć, te da podižemo svijest prije svega u svojoj porodici, zajednici i među prijatelјima o važnosti nulte tolerancije na nasilјe. Takođe, možemo podržavati organizacije poput naše, volontirati, učestvovati u edukacijama i inicijativama protiv nasilјa. Svaka riječ, postupak i podrška koja šalјe poruku da nasilјe nije prihvatlјivo i da niko ne mora biti sam u tome, stvara društvo u kojem svi mogu živjeti sigurno i sa dostojanstvom.
Mirjana Šodić