„Djeci je potreban siguran dom s puno ljubavi gdje ne trebaju odrastati u strahu. Djeca koja svjedoče nasilju u porodici ne moraju uvijek postati nasilna, ali će vjerovatno posegnuti za nasilnim rješavanjem konflikata“, rekla je ovo u intervjuu za „Kozarski vjesnik“ magistar u socijalnom radu Branka Jandrić Vuković.
Vršnjačko nasilje posljednjih nekoliko godina bilježi konstantan porast. Koliko je prijavljenih slučajeva Centru za socijalni rad?
-Prošle godine u Centru za socijalni rad je evidentirano 29 počinilaca od čega su 25 muškog pola, a 4 ženskog i 19 žrtava vršnjačkog nasilja, od kojih je 13 muškog pola i 6 ženskog. Godinu ranije, 2024. godine imali smo 12 (10M/2Ž) počinilaca i 11 (9M/2Ž) žrtava. Važno je naglasiti da prijavljeni i procesuirani slučajevi vršnjačkog nasilja nisu realan pokazatelj, jer se znatan broj situacija izloženosti djece vršnjačkom nasilju ne prijavljuje Centru za socijalni rad, već se po nekim prijavama postupa u sklopu angažovanja stručnih službi škole. Ove godine smo evidnetirali dvanaest prijava vršnjačkog nasilja gdje se u dva slučaja radilo o djevojčicama koje su počinile vršnjačko nasilje, u osam slučajeva su to bili dječaci, dok su se dvije prijave odnosile na prijetnje od strane maloljetnika koje su upućene cijelom odjeljenju. Kada je u pitanju broj žrtava savjetodavno je rađeno sa osam dječaka i jednom djevojčicom koja je bila izložena vršnjačkom nasilju. U pomenutim prijavama smo imali situacije u kojima je dvoje djece bilo nasilno prema drugom djetetu. Značajno je napomenuti da su počinioci i žrtve u vćem broju djeca muškog pola, mada gledajući unazad nekoliko godina sve češće imamo situacije da su i djevojčice ispoljavale nasilna ponašanja kako prema drugim djevojčicama, tako i prema dječacima što ranije nije bilo česta pojava. Uočljiva je korelacija prijava sa trajanjem školske godine, što potvrđuje da se vršnjačko nasilje dešava uglavnom u školama. U skladu sa tim prijave i saznanja o počinjenom vršnjačkom nasilju dobijamo upravo od škola, ali imamo i lična obraćanja roditelja koji dolaze u CSR sa prijavama da su njihova djeca kontinuirano bila izložena vršnjačkom i neprimjerenom ponašanju od strane vršnjaka u školi.
Koji su sve oblici nasilja među djecom?
-Kada analiziramo koji su to oblicima vršnjačkog nasilja djeca najčešće izložena, svakako je to u najvećem broju slučajeva verbalno, psihičko i emocionalno, znači vrijeđanje, ismijavanje, zadirkivanje, maltretiranje, omalovažavanje, isključivanje iz vršnjačke grupe i sl. Potom slijedi fizičko u vidu udaranja, guranja, čupanja koje naravno uvijek bude praćeno verbalnim. U tri slučaja koja su prijavljena Centru za socijalni rad radilo se o digitalnom nasilju uz fizičko, psihičko i emocionalno. Snimak nasilnog ponašanja jednog djeteta nad drugim je proslijeđen putem društvenih mreža i nije nam poznat tačan broj djece koja su ga vidjela prije nego što je obrisan i uklonjen. Posljedice koje ostaju po ovo dijete su trajne i nesagledive te iz tog razloga ovakvi oblici vršnjačkog nasilja su posebna opasnost koje djeca nisu svjesna.
Koji su najčešći razlozi za vršnjačko nasilje?
-Kada govorimo o uzrocima i razlozima koji dovedu do toga da neko dijete ispolji nasilno ponašanje prema drugom djetetu, ne smijemo generalizovati. Kod svake prijave vršnjačkog nasilja, iza svakog djeteta koje evidentiramo kao počinioca vršnjačkog nasilja stoji različito lično, porodično, socijalno i emocionalno iskustvo koje dijete ima. Sve češće se suočavamo sa konstatacijama krivi su roditelji, dijete nema nadzora, kontrole, nije vaspitano. Roditelji su svakako prva i najznačajnija karika u lancu vaspitavanja djeteta i usvajanja društveno prihvatljivih normi ponašanja. Djeca po pravilu iz kuće, od roditelja nose naučene osnovne društvene vrijednosti, poznavanje pravila ponašanja, poštovanja autoriteta nastavnika, uvažavanja drugih, usvojen obrazac primjernog ponašanja prema vršnjacima, te druge moralne, etičke, sociološke i kulturalne vrijednosti. U školi djeca ostvaruju najviše kontakata sa drugim vršnjacima i samim tim prilike za ispoljavanje prijateljstva, drugarstva, empatije su svakodnevne, ali su i prilike da dijete vrijeđa, psuje, napada i uznemirava drugu djecu takođe prisutne. Kako će se dijete ponašati u školskom okruženju, zavisi prije svega od onoga što je naučilo do polaska u školu. Dijete na ranom uzrastu uči po modelu, znači od roditelja, starijih i drugih značajnih osoba sa kojima je odrastalo. Ukoliko je dijete bilo izloženo nasilnim obrascima ponašanja na način da je slušalo i gledalo scene nasilne komunikacije, nasilnog ponašanja ili u nekim slučajevima i doživjelo nasilno ponašanje od strane drugih, postoji velika vjerovatnoća da dijete ovakve obrasce ponašanja usvoji i primjeni u odnosu prema drugima posebno prema vršnjacima. To svakako ne znači da svako dijete koje je počinilo vršnjačko nasilje dolazi iz porodice u kojoj je prisutno nasilje, ali je to jedan od indikatora koji imamo obavezu ispitati i istražiti. Same lične karkteristike djeteta, njegovo fizičko, psihičko i emocionalno stanje su takođe nešto što moramo opservirati u kontekstu etiologije ove pojave kod djeteta. Kod određenog broja djece koja počine vršnjačko nasilje prepoznajemo odstupanja u očekivanom razvoju koja nisu u skladu sa uzrastom djeteta, koja ga remete u svakodnevnom funkcionisanju, koja ga određuju u komunikaciji i kontaktu sa drugom djecom i koja nerijetko eskaliraju na način da dijete ispolji nasilno i neprimjereno ponašanje. Socijalna interakcija u koju dijete dolazi polaskom u vrtić a kasnije u školu je izazov za dijete, gdje neka djeca imaju poteškoću snalaženja u novim i nepoznatima situacijama, prilagođavanja pravilima i zahtjevima koje pred njega postavljamo. Na kraju još jedan razlog koji po mom mišljenju u eri zloupotrebe digitalnih tehnologija zauzima značajno mjesto jeste upravo izloženost nasilnim sadržajima na internetu i ispoljavanje nasilnog ponašanja putem digitalnih medija. Godinama ukazujemo da su društvene mreže, mobilni telefoni, internet tehnologije opasnost i prijetnja po zdravo odrastanje i ponašanje naše djece, nastojimo djelovati i zaštiti djecu ali čini mi se bezuspješno. Mislim da je to bitka koju smo već izgubili. Dolaskom vještačke inteligencije smo izgubili i mogućnost da djecu animiramo drugim vrijednostima poput čitanja knjiga, istraživanja, ulaganja truda i napora da se dođe do nekog odgovora. Nažalost, sve ono na šta smo upozoravali se desilo. Djeca svakodnevno koriste mobilne telefone, provode sate na telefonu, koriste vještačku inteligenciju za dobijanje odgovora na sva njihova pitanja. Roditelji nemaju dovoljnu digitalnu i tehničku pismenost da isprate savremene trendove koji se ubrzano pred našim očima dešavaju, te najčešće nemaju nadzor nad vremenom i sadržajima kojima je njihovo dijete izloženo na internetu što svakako ostavlja prostor za zloupotrebu i posljedice po dijete koje kasno prepoznamo. Nasilne igrice, nasilni sadržaji, medijski naslovi o oblicima vršnjačkog nasilja i ponašanjima koja su druga djeca njihovog uzrasta počinila, neprimjereni i seksualizirani sadržaji su svakodnevni inputi koji stižu do naše djece. Bez cenzure, kontrole, nadzora i adekvatnog objašnjenja kod djeteta se stvara pogrešna slika i model koji ono vrlo lako usvaja i počinje primjenjivati. Moramo biti svjesni da sve one natpise o vršnjačkom nasilju koje se nedavno desilo u regionu sa detaljnim opisima i svjedočenjima djeteta žrtve, vidi i naše dijete. Imamo roditelje koji kažu „ja njemu ne mogu ništa, dijete ima šifru na telefonu, kada mu uzmem telefon ono burno reaguje“. Tu smo nažalost već izgubili bitku sa vremenom. Moramo početi razmišljati šta roditelj može ponuditi kao alternativu djetetu prije mobilnog telefona. Koji su to sadržaji kojima će zadržati pažnju svog djeteta i animirati ga da vrijeme ne provodi na telefonu, već u prirodi, sa vršnjacima, bavljenjem sportom i drugim zanimljivim sadržajima koja mu mora ponuditi roditelj i u kojima mora participirati i roditelj.
Posljedice nasilja osjećaju dijete koje je žrtva, počinilac nasilja, ali i djeca koja su prisustvovala nasilju ili imaju saznanja o počinjenom nasilju. Šta vi primjećujete kao poljedice?
-Kod djece koja budu izložena nekom vidu vršnjačkog nasilja se javlja široka lepeza posljedica poput tjelesnih odnosno somatskih problema, bola u stomaku, gubitka apetita, problema sa snom, povraćanja. Dijete zbog ovih problema počinje izbjegavati školske obaveze, ne odlazi na nastavu kako bi se zaštitilo, te na taj način izbjegava i situacije izloženosti kontaktu sa počiniocem nasilja. Psihičke posljedice se manifestuju kroz osjećaj nesigurnosti, gubitak samopouzdanja, strah, usamljenost, povlačenje u sebe, socijalnu izolaciju i ukoliko se problem ne prepozna ozbiljnije poteškoće koje utiču na djetetovo mentalno zdravlje. Dijete koje duže vrijeme trpi vršnjačko nasilje počinje izostajati sa nastave, ima problem sa koncentracijom, ponekad i samo postaje nasilno u pokušaju da se zaštiti. Roditelj i škola ovakvu simptomatologiju ne smiju zanemariti već bi trebali kroz razgovor sa djetetom pokušati doći do informacija kako bi se djetetu pružila pomoć i podrška. Djeca koja počine vršnjačko nasilje najčešće odbijaju preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, minimiziraju počinjeno uz opravdanje da su se samo šalili. Najčešće uopšte ne razumiju kako se žrtve osjećaju i koliko im ovakvo ponašanje šteti. Posljedice po počinioca su sankcije koje se izriču, odnosno disciplinske mjere koje izriče škola u skladu sa pravilnikom kojim je to regulisano. Što se toga tiče često se susrećemo sa nezadovoljstvom roditelja djeteta žrtve koje najčešće ima utisak da su kazne preblage, da počinilac nije adekvatno kažnjen, da ga treba prebaciti u drugu školu ili izbaciti iz škole. Međutim, pravilnik je jasno definisao postupnost u izricanju disciplinskih mjera te propisao za koje se situacije izriču najteže disciplinske mjere poput prebacivanja u drugu školu. Pored sankcija važno je naglasiti da imamo obavezu savjetodavno raditi sa djetetom koje je ispoljilo nasilno ponašanje i njegovim roditeljima kako bi se utvrdio uzrok, pružila pomoć i podrška, te dijete usvojilo zdrave obrasce ponašanja prema drugima.
Šta možemo učiniti da spriječimo nasilje među djecom ?
-Kada govorimo o sprečavanju ove pojave, važno je naglasiti da se godinama u saradnji sa školama realizuju različita predavanja, radionice i aktivnosti s ciljem prevencije vršnjačkog nasilja. Rezultat našeg rada na edukaciji djece je upravo činjenica da su djeca osvijestila i prepoznaju kada su izložena nekom obliku vršnjakog nasilja ili neprimjerenog ponašanja, te znaju kome se trebaju obratiti i prijaviti vršnjačko nasilje. Institucije a prvenstveno škole imaju jasno definisane procedure postupanja, prijavljivanja i sankcionisanja vršnjačkog nasilja te se na svaku prijavu mora reagovati. Neke od prijava se završavaju u okviru postupanja škola odnosno psihološko pedagoških službi, tako da te prijave ne dolaze do nas. Škole imaju edukovane i osposobljene psihologe, pedagoge i nastavnike koji su u obavezi djelovati ukoliko imaju saznanje da je neko dijete žrtva vršnjačkog nasilja. U određenim situacijama zahtjeva se uključivanje ostalih institucija poput policije, Centra za socijalni rad, a ponekad i zdravstvenih institucija najčešće Centra za mentalno zdravlje. Projekat Briga o djeci-zajednička odgovornost i obaveza je kroz formiranje multidisciplinarnih timova umrežio sva postupanja i omogućio blagovremeno i adekvatno reagovanje na svaku prijavu. Kroz individualni pristup, rad sa roditeljima i djecom, svaka od institucija preduzima djelovanja iz domena svojih nadležnosti na sprečavanju ponavljanja vršnjačkog nasilja, pružanja pomoći djetetu žrvti i izrade individualnog plana tretmana za dijete koje je počinilo vršnjačko nasilje. Potreba za preventivnim djelovanjem svakako i dalje postoji, posebno na nižim uzrastima gdje još uvijek imamo priliku učiti djecu socijalnim vještinama, nenasilnoj komunikaciji, mirnim načinima rješavanja konfliktnih situacija. Moramo pomenuti i roditelje koji takođe mogu djelovati preventivno da dijete ne ispolji nasilno ponašanje. Roditelji imaju značajnu ulogu u vaspitavanju i odgajanju nenasilnog djeteta na način da pruže svom djetetu toplinu, ljubav i pažnju. Nasilje u kući je za djecu uvijek zastrašujuće i štetno. Djeci je potreban siguran dom s puno ljubavi gdje ne trebaju odrastati u strahu. Djeca koja svjedoče nasilju u porodici ne moraju uvijek postati nasilna, ali će vjerovatno posegnuti za nasilnim rješavanjem konflikata. Radite na stvaranju sigurnog, nenasilnog okruženja za svoje dijete i ne podržavajte nasilno ponašanje među braćom i sestrama. Uzmite u obzir da neprijateljska i agresivna svađa među roditeljima plaši djecu i pruža im loš primjer. Ponekad djeca ne mogu izbjeći situacije kad su svjedoci nasilja na ulici, u školi ili kod kuće, pa im treba pomoć da se nose s nastalim osjećajima straha i doživljenim situacijama.
Prva nedjelja u oktobru obilježava se kao Dječija nedjelja a ove godine slogan je „Podržimo dijete, ono je budućnost ove planete“. Kakve su aktivnosti planirane?
-Kao i do sada i ove godine Centar za socijalni rad Prijedor planira upriličiti niz aktivnosti i manifestacija usmjerenih na unapređenje prava i zaštitu interesa djece, s posebnim akcentom na djecu korisnike prava, djecu bez adekvatnog roditeljskog staranja, djecu sa razvojnim teškoćama, djecu sa poremećajem u ponašanju i kontaktu sa zakonom. Dječija nedjelja se svake godine obilježava u prvoj sedmici oktobra s ciljem unapređenja razvoja dječije zaštite, promocije prava djeteta, edukacije roditelja i unapređenja informisanosti o mjerama zaštite djece.
Bojana Majstorović