Obilježavanje 50 godina mature bio je povod da se, nakon dugo vremena, ponovo sastanu školski drugovi iz Grafičke škole u Zagrebu. Prijedor nije slučajno izabran za mjesto okupljanja, jer je među učenicima ove srednje škole bilo dosta Prijedorčana, koje je stipendirala Fabrika celuloze “Celpak”. Na proslavu mature došlo je njih 16, od kojih dvojica Makedonaca. Bio je to dirljiv susret u kojem su godine bile samo broj. Uprkos borama i sijedim glavama, na trenutak su djelovali kao školarci, razdragani ponovnim okupljanjem. Upadali su jedni drugima u riječ, nestrpljivi da razmijene izblijedjele fotografije i uspomene na srednjoškolske dane.

“Tih godina ‘Celpak’ je razvijao savremeni pogon za proizvodnju papirne konfekcije. Godine 1969. poslali su prvu grupu učenika na školovanje u Grafičku školu u Zagreb, kako bi dobili kvalitetne stručnjake. Bila je to opštejugoslovenska škola koju su pohađali učenici iz Ljubljane, Rijeke, Pule, Bihaća, Krapine, Skoplja i Prijedora. Prijedorčana je ukupno bilo dvije generacije. U prvoj 30, a u drugoj generaciji 20 učenika”, prisjeća se Zoran Stanić, koji je bio i organizator ovog okupljanja.

Dodaje da u “Celpaku” u to vrijeme nisu bili previše rigorozni. Svršeni srednjoškolci nisu morali vraćati stipendije, iako neki nisu željeli da se vrate u Prijedor i zaposle u ovoj fabrici. Neki su odmah otišli studirati, dok su drugi našli bolja radna mjesta u Hrvatskoj i Srbiji, gdje su grafičari bili mnogo bolje plaćeni. Tridesetak stipendista se vratilo u Prijedor, zaposlilo u “Celpaku” i svjedočilo prestanku rada i propadanju nekadašnjeg privrednog giganta. “Celpakovi” stipendisti sastali su se kod nekadašnje glavne kapije ovog preduzeća i prošetali se u krugu bivše fabrike celuloze i papira. Uzbuđenje zbog ponovnog susreta sa školskim drugovima, od kojih neke nije vidio pet decenija, nije krio Sretko Tambić.

“Rastali smo se davne 1972. godine, kada smo završili Grafičku školu u Zagrebu. I sada mi je živo sjećanje na te dane. Mi, djeca sa sela, došli smo u velegrad na školovanje. Bilo je to dragocjeno iskustvo i tada su sklopljena velika prijateljstva”, ističe Tambić.

Dug put od Skoplja do Prijedora prevalio je Borče Angelovski, sve u želji da ponovo vidi stare prijatelje.

“Najprije mi je ta ideja djelovala gotovo nemoguća, suluda. Teško je opisati taj osjećaj, ali pomislio sam, zdrav sam i živ, otići ću, pa šta bude! Moj prijatelj i ja stigli smo avionom do Zagreba, gdje nas je sačekao Zoran Stanić. I evo nas sad u Prijedoru”, kaže Angelovski.

D. S.

PrethodniDO 6. JUNA FINALNA VERZIJA STRATEGIJE ZA TRGOVSKU GORU
SlijedećiBIVŠI UČENICI TRGOVAČKE ŠKOLE PROSLAVILI 50 GODINA MATURE