U Prijedoru postoji nekoliko objekata koji s pravom mogu nositi epitet graditelјskog naslijeđa. Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada, među njima izdvaja “Čvrkinu kuću”, današnju zgradu u kojoj je SKUD “Dr Mladen Stojanović”, a onda i zgradu sadašnjeg Muzeja Kozare. Obje građevine rađene su na prelazu u 20. vijek i svojim eksterijerom, ali i onim što se godinama dešavalo u njima, zaslužuju da se o njima nešto kaže
– “Čvrkinu kuću” gradio je prijedorski trgovac Lazar Stojanović. Izgrađena je 1903. godine, u duhu eklekticizma koji je bio svojstven Austrougarskoj. To je bio preovlađujući stil u graditelјstvu 19 . vijeka kojeg su u Bosni i Hercegovini podizali češki i bečki arhitekti, a kojeg karakteriše upotreba ili imitacija elemenata iz različitih arhitektonskih stilova. Objekat je riješen kao ugaona zgrada sa karakterističnom lukovičastom kupolom izvedenom na poligonalnoj osnovi. Sprat je sa naglašenim srednjim dijelom, uokviren velikim stubovima sa korintskim kapitelom. Dio objekta je srušen u Drugom svjetskom ratu, prilikom savezničkog bombardovanja, kada će u Starom gradu stradati nekoliko kuća i biti oštećen srednji dio prijedorskog hotela „Balkan“- kaže Radivojac.
Objekat je imao različite namjene. Prvo je bio stambeni objekat, pa đački dom, da bi se onda u njemu nalazili razredi nekih škola, pa preduzeće „Progres“, trgovina HTZ materijala da bi, tridesetak godina unazad, pripalo Društvu „Dr Mladen Stojanović“. Lazar Stojanović Čvrka bio je zanimlјiva osoba. Za njega kruže razne priče. Nije imao djece i kažu da je imao naviku da početkom školske godine prošeta kraj muzeja, prema današnjoj Gimnaziji. Prvo dijete koje mu nazove: „Pomozi Bog“, on pita kako se zove, odakle je i čiji je, a onda s njim odlazi do prve trgovine i kupuje mu sav pribor potreban za školu, kaže Radivojac prema čijim je saznanjima Stojanović bio vispreni trgovac koji je trgovao živinom i jajima. Bio je jedan od prvih prijedorskih trgovaca koji je imao eksportno preduzeće za izvoz.
– Tu ide priča iz sjećanja Milana Ostojića, starog prijedorskog trgovca, koji je ispričao da je Lazo trgovao sa Engleskom, sa Londonom. Onda je, jer je bio imućan, a nije imao ni nekih velikih troškova, odlučio da ode u London kako bi vidio kome prodaje ta jaja. Sjedne na želјeznicu, pa u Beč, a onda pravo u London, izađe na želјezničku stanicu, ne zna jezik, gleda, gleda i odjednom primijeti kola koja voze sanduke sa natpisom: “Lazar Stojanović, jaja”. Koja slučajnost! U te sanduke moglo je stati po 1.440 jaja koja je Lazar otkuplјivao sa područja cijelog sreza i slao za Englesku. Stojanović se nakon otkrića uputio za tim kolima. Kola uđu u jedno dvorište, on za njima. Vidi tu i radnike koji ga pitaju ko je i odakle je došao. Stalno je pokazivao na jaja. Zovnu i vlasnika firme i Lazo mu kaže da je on Lazo iz Bosne, iz Prijedora. Ovaj pozove tumača, fino se porazgovaraju, nakon čega mu je taj engleski gazda platio prenoćište u Londonu, ali i tumača koji ga je provodao po Londonu. Tako je Lazo vidio London i tamo proveo nekoliko dana o trošku gazde kojem je prodavao jaja – kaže Radivojac.
U kući koju je izgradio, Lazo i supruga su živjeli sami, a preko puta nalazila se kuća njegovog brata Rade Stojanovića, isto trgovca bez djece. Radina kuća, koja je takođe bila oštećena u savezničkom bombardovanju, srušena je 50-tih godina prošlog vijeka. Drugi objekat koji je često na snimcima, a sad kao i ranije na razglednicama Prijedora, današnja je zgrada Muzeja. Izgrađena je na samom kraju 19. vijeka. U Prijedoru je do tada postojala srpsko-pravoslavna osnovna škola i to je bila čisto konfesionalna škola u kojoj su djecu, prvih godina, podučavali sveštenici. Tu školu nisu pohađala djeca drugih konfesija. Muslimanska su imala mektebe i ruždije, a katolička djeca kojih je, zbog dolaska austrijskih činovnika i njihovih porodica bilo sve više, nisu imali gdje da se školuju. Tako je Austrija u Prijedoru, ali i ostalim bh. gradovima, odlučila da otvori takozvane komunalne, pučke ili narodne škole. Godine 1890. takva škola je otvorena u Prijedoru. Prema letku koji postoji u Muzeju, kojeg je potpisao Omer Efendi Čirkinagić, gradonačelnik i član izvjesnog odbora koji je organizovao dobrotvornu zabavu za pomoć siromašnoj školskoj mladeži 1891 . godine, govori se da će ona biti održana u narodnoj osnovnoj školi u Prijedoru. Ime grada, koji je u tursko vrijeme imenovan kao Pridor, dolaskom Austrougarske, često se koristi kao Prjedor (bez „i“). Ne postoji neki pouzdan podatak o tome kad je ta škola bila završena, ali pretpostavlјa se da je to bilo negdje 1898. godine. Za taj datum ima i najviše potvrda, a urađena je prema konkursu koji je za izvođača radova raspisala tadašnja opština. Na konkurs su se javila trojica Prijedorčana koji su napravili tako dobar i čvrst objekat da su nakon njega bankrotirali. Istorija kaže da se jedan propio, drugi ubio, a treći otišao glavom bez obzira. Nikad nisu saznali gdje je. Nestao je – kaže Radivojac.
Objekat koji je dominirao svojom veličinom 35×11 metara u tom dijelu grada, imao je šest novih, velikih i svijetlih učionica. Te učionice su imale preko 60 kvadrata i mogle su primiti po pedesetak učenika. Bila je tu i zbornica, stan za učitelјe, veliko dvorište i svi drugi prateći sadržaji. Godine 1900. (postoji pisani dokument u Muzeju) u školu su išla 234 učenika, od toga 178 muški, a 56 ženskih. Škola je radila tokom cijelog Prvog svjetskog rata kao narodna škola, za razliku od srpske pravoslavne osnovne škole koja nije radila. Nova Kralјevina Srba, Hrvata i Slovenaca 1919. godine odlučuje da s radom počne i srpska pravoslavna osnovna škola, kao druga u Prijedoru, svakako kao narodna. Dugogodišnji upravnik pučke škole koja je bila u zgradi sadašnjeg muzeja, bio je Simo Radetić Simica, pa je narod tu školu zvao „Simičina škola“. Za razliku od pravoslavne osnovne škole koja je po učitelјu Dušanu Umlјenoviću, prvom i dugogodišnjem upravniku, prozvana “Umlјenovića škola”. “Simčina škola” zvanično je 1935. godine nosila naziv „Škola Viteškog kralјa Aleksandra I Karađorđevića Ujedinitelјa“, dok se „Umlјenovića škola“ zvala „Kralјa Petra Prvog Osloboditelјa“. To su bili njihovi zvanični nazivi, a 1935. godine otvorena je treća osnovna škola čiji je prvi upravnik bio Danilo Dmitrović, pa je bila poznata kao „Dmitrovića škola“ iako je nosila ime Petra Kočića. Ta škola bila je na Urijama, u objektu današnjeg „Vodovoda“ – kaže Radivojac.
Dugo poslije rata, objekat prve pučke škole zvao se „Mira Cikota“, pa je onda kratko bila učitelјska škola, potom škola učenika u privredi, a od 1984. godine je Muzej Kozare. Najbolјu priču o školstvu u Prijedoru, kao i možda najvrednija knjiga koja se pojavila u nekoliko poslјednjih godina, je knjiga Dragomira Šurlana „Školstvo u Prijedoru kroz istoriju od 1835. do 1945. godine“.
– Autor je u toj knjizi iznio mnoštvo podataka, imena svih učitelјa, po selima kad su otvarane škole, a čak je iznio i mnoštvo fotografija. Jedno izuzetno vrijedno djelo na koje mogu da se naslone istoričari – kaže Radivojac.
Dodaje da je krajem 19. vijeka u Prijedoru postojalo 15-tak bogatih trgovačkih porodica koje svoje sinove šalјu na studije u Beč, Grac, Prag… U Pragu studiraju Pero Popović, Todor Švrakić, Mitrinović u Krakovu u Polјskoj, Stojanović u Parizu, njih nekoliko u Beču. Ti mladi studenti preko lјeta dolaze u Prijedor i sve te nove ideje koje su dobili u Evropi protežiraju ovdje u gradu. Bogati trgovci prate i modu. Bilo je prestižno ko će imati prvo auto. Tako je trgovac Milutin Kovačević među prvima imao “bjuik”, a kad ga je prodao, kupio je “mercedesa”.
– Doktor Mladen Stojanović, dolaskom u Prijedor negdje 1929/1930. godine, kupio je sebi crveni “ševrolet”, dvosjed. Sad zamislite to, em doktor, em zgodan, em neoženjen… Pa ko sjedne s njim, pitaj Boga gdje će završiti – kroz smijeh otkriva Radivojac zanimlјive detalјe iz života tadašnje prijedorske elite. Pominje i gostioničara Dušana Kosa koji je imao “forda”, a koji je poslije Prvog svjetskog rata u Prijedor dovezao prvi bicikl s punim gumama.
– Kaže zvali su ga velosiped. Uvijek se sjećam Ratka Tubina koji je bio moj veliki drug, iako je bio stariji, a od kojeg sam slušao te prekrasne prijedorske priče. Pola od ovog što sad pričam je zahvalјujući njemu i Miši Gašiću, mom prvom i jedinom direktoru u Muzeju kojeg sam imao. On je iz stare porodice Gašića i njegov otac Zaarija Gašić je bio jedan od najjačih prijedorskih trgovaca. Mišo je bio 30. godište i pamtio je do u detalјe predratne godine. Otac mu je bio trgovac, tako da je komunikacija s narodom bila stalna, a Mišo je, osim što je nevjerovatno pamtio događaje, sve to i bilјežio. Mišo je bio strog direktor, a ja sam mu znao slabu tačku. Kad ujutro dođe lјut, onda ga upitam ko je bio tamo neki gostioničar Čanak za kojeg sam čuo. I onda krene priča i ostanemo gotovo cijelo prijepodne u priči o starom Prijedoru. Žao mi je samo što Mišo nije više pisao, a imao je bezbroj cedulјica koje sam poslije tog naslijedio, a sebe uhvatim da i ja čuvam te neke svoje cedulјice umjesto da to sakupim napokon u jednu knjigu, koja liči na ove naše razgovore. I sam se oduševim kad na nekom papiriću nađem neki datum, neko ime na koje sam potpuno zaboravio – priča Radivojac koji priču o Prijedoru ponovo vraća na Dušana Kosa i njegov bicikl. Kos je bio kum Ratka Tubina, dugogodišnjeg pjevača „Vile“ i Društva „Dr Mladen Stojanović“.
– Pričao je, jedan jedini bicikl na ulici. Idem ulicom i moj kum izgubi kontrolu i pregazi me. Od onolikog svijeta, svog kuma pregazio na ulici – priča Milenko. Dodaje da je “bjuika” imao i trgovac Žarko Cvijić, izvjesni Bilbija, trgovac, imao je “forda”, Ljubo Kukavica je imao kamiončić na paru. – Bio je to kamiončić na čijoj se šasiji nalazio mali parni kotao. Išao je kroz grad poput lokomotive i na ugalј. Ostalo je zabilјeženo da je Stojan Savanović, trgovac iz Brezičana, kad se vratio iz Amerike, otvorio trgovinu i kupio teretno vozilo, “opel” od tri tone. To je bilo prvo teretno vozilo u Prijedoru koje se pojavilo 30-tih godina prošlog vijeka. U Prijedoru u to vrijeme živio je Đorđo Vidović. On će ostati upamćen po maratonskim trkama. Do poslјednjeg rata i neposredno iza njega, uvijek je hodao ulicom s pertlama u rukama. Kuća Đorđa i njegovog brata Steve bila je na mjestu bivšeg lјubijskog ekspres restorana. Stevo je bio kožarski trgovac, a Đorđo opančar i poznati maratonac, koji je sredinom prošlog vijeka imao opančarsku radnju na mjestu današnje apoteke „Kozara“. Imao je u toj opančarskoj radnji zaposlenih 15 do 20 radnika. No, volio je i maraton. Trčao je za neki, po svoj prilici, neregistrovani prijedorski atletski klub, a onda je prešao u zagrebačku „Konkordiju“ s kojom je osvojio prvenstvo Hrvatske. Godinu kasnije, 1931. na Balkanijadi u Atini osvojio je srebrnu medalјu. Za Đorđu se veže pričica po kojoj se on opkladio sa trgovcem Dušanom Grebovanovićem da će do Sanskog Mosta stići prije trčeći nego ovaj na biciklu. Padne velika opklada u prisustvu brojnih prijedorskih trgovaca i stvarno Đorđo trčeći stigne prvi – ispričao nam je Radivojac.
Pripremila: M. Zgonjanin