U pitomom potkozarskom kraju, u samom centru Knežice, oživlјena je prošlost koja svjedoči o identitetu i tradiciji ovog naroda. Zahvalјujući knežičkom parohu Želјku Jevđeniću i njegovim parohijanima, nastala je jedinstvena “Knešpolјska kuća” u kojoj svaki detalј ima svoju priču.
“Svima je poznato da je Knešpolјe svjedočilo užasnom i nevjerovatnom stradanju, prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako su uništeni tragovi, duhovni i materijalni, koji su bili svjedoci načina života Srba Knešpolјa polovinom 20. vijeka. Nametnula se, da kažem, potrebica mala, da mi u crkvi i lјudi koji se okuplјaju u crkvi, pokušamo sačuvati te male tragove svjedočenja njihovih djedova i pradjedova, a najveći broj ih je okončalo život u Kozari i Jasenovcu. Organizovani i entuzijazmom pojedinaca, moram naglasiti, pokušali smo da sakupimo ostatke onog što je bio način živlјenja ovog naroda”, priča paroh Želјko.
Glavna, takozvana gazdinska kuća, datira iz 1924. godine, a pronašli su je u selu Gornja Slabinja. U njoj se i danas nalazi originalno ognjište oko kojeg se nekada okuplјala porodica. U blizini su i ambar iz 1919. godine iz Brekinje, kuća za mladence, vodenica iz 1926. godine, kao i brojni drugi objekti i predmeti. Svi sačuvani u izvornom obliku.
“Ono što nam je bila namjera, a nadam se da smo u tome i uspjeli, da sakupimo predmete koji su stvarno bili u funkaciji, bez kopije, a koji su korišćeni prije Drugog svjetskog rata. Organizujući ovaj prostor uvidjeli smo potrebu da izgradimo mali amfiteatar, koji nam služi tokom godine, prilikom raznih manifestacija, tribina, gostovanja, onoga što može biti na korist svima. Ovo je prostor koji organizaciono izgleda kao jedno domaćinstvo, zato smo i dali radni naziv “Knešpolјska kuća”, što može biti edukativno za mlade, odnosno potomke tih mučenika. Da se prilikom posjete ovom mjestu upoznaju sa predmetima i načinom života svojih predaka”, kaže paroh Želјko.
Kako nam i priča paroh knežički, ovaj kraj pretrpio je velika ratna razaranja, a zajedno sa lјudima stradala je i njihova imovina. Upravo ono malo što je ostalo, kaže paroh, bilo je vrijedno spasiti.
“Seoski sam sveštenik i obilazeći sela i raspitujući se kod lјudi o napuštenim imanjima, dobijao sam predmete od mještana. Kasnije smo ih reparirali koliko smo znali, ali svakako ovdje predstoji ozbilјniji posao za profesionalnije lјude koji znaju ove predmete da zaštite, kako bi što duže trajali. Od kuće do kuće, od čovjeka do čovjeka, od priče do priče često smo bili u situaciji da su nas lјudi pitali: Šta će vam to sve? Onda bih, ponekad ujutro, dolazeći pred kapiju “Knešpolјske kuće” nalazio neke predmete koje su lјudi donosili i ostavlјali, bez potrebe da predstave čije je to i šta je to”, priča nam paroh.
“Knešpolјska kuća”, naglašava paroh, nije zamišlјena kao muzejska postavka. Nјena svrha je duhovna obnova. Mjesto gdje će se, nakon liturgija u obližnjem hramu, narod okuplјati, razgovarati i duhovno uzdizati.
“Ova priča traje skoro dvije decenije. Okuplјamo se na ovom mjestu o Vidovdanu, slavama i raznim drugim prilikama. Bilo nam je mnogo zvučnih imena poput Ljubinka Đurkovića, komandanta odbrane Košara, Matije Bećkovića i raznih pozorišta. Mi ovdje imamo jedan kriterijum, pošto smo lјudi koji žive na selu, da je ekran nekakav voditelј, da vidimo nekog prepoznatlјivog, kao što su naše komšije iz Prijedora, momci koji snimaju seriju “Dobro jutro, komšija”. Tako sa njima imamo dogovor da dođu ovdje barem jednom godišnje i da održe našim mještanima, naročito onim koji borave ovdje, a ne odlaze u inostranstvo, a najviše ih je otišlo, nešto što je prikladno”, kaže paroh.
Upravo tada, između starih kuća i ognjišta, tradicija i vjera postaju jedno, podsjećajući da su korijeni ono što nas određuje i povezuje.
“Mislim da je sastavni dio našeg bića u prostoru u kojem odrastamo. Dobro to znamo mi, koji smo odrasli u specifičnim uslovima, nasuprot ovim danas. Vrlo je teško dočarati našoj djeci i unucima kakav je to život bio. Da je pored svih tih duhovnih i materijalnih skromnosti, to vrijeme imalo jednu priču radosti. Danas smo postali zaroblјenici samih sebe. Prateći ono što nam je servirano kao nekakva naprednost, postajemo robovi svega toga. Mislim na tehnologiju, koja nam se servira kao neka priča o vidlјivosti svijeta. Vidimo sve nešto u dalјini, a ne vidimo i ne poznajemo ono što je najbitnije, sebe! Da li ćemo uspjeti doprinijeti našem narodu onim što je vidlјivo i opiplјivo na ovom mjestu, biće ne samo na nama, nego i na njima”, poručuje za kraj našeg razgovora Želјko Jevđenić, paroh knežički.
Mirjana Šodić