Za 22 člana prijedorskog Planinarskog društva “Klekovača” put u Bugarsku nije bio samo još jedna akcija iz godišnjeg plana. Uspon na Musalu, najviši vrh Balkana, donio im je skoro 3.000 metara nadmorske visine, noćni silazak i prepoznatlјivo kozaračko kolo na samom vrhu. Sa ovog putovanja vratili su se sa mnogo uspomena, a najzanimlјivija je svakako ta da su se na Musalu u istom danu popeli čak dva puta.
Akcija je počela 16. septembra uveče. Poslije noćnog putovanja, prva pauza bila je u Sofiji, gdje su obišli gradske znamenitosti, a zatim nastavili prema Rilskom manastiru. Uslijedio je odlazak u Borovec, gdje su prenoćili i pripremili se za uspon. Vodič akcije bio je sekretar ovog društva Marko Sarić, a u organizaciji su učestvovali i Duško Vujičić te Dragan Romčević.
“Planina Rila i vrh Musala bili su u našem godišnjem planu. Samo to zvučno ime, najviši vrh Balkana, privuklo je veliku pažnju naših planinara. Vrh tehnički nije zahtjevan, ali ima dosta hodanja i dijelova staze na kojima treba biti oprezan. Ima krupnih stijena, visokih i nepravilnih, pa se mora pažlјivije kretati”, kaže Sarić.
Za takav uspon, objašnjava on, najbolјa priprema je ono što planinari inače rade.
“Ma kako paradoksalno zvučalo, ali hodanje se najbolјe vježba ako hodate. U našem slučaju ne po ravnom, nego uzbrdo i sa teretom na leđima. I to je specifičnost naših aktivnosti”, tvrdi Sarić.
Od 22 planinara koji su krenuli na Musalu, do vrha je stigao 21. Među njima je bio i 88- godišnji Milan Obradović, najstariji aktivni planinar u Republici Srpskoj, dok su najmlađi bili 21- godišnji Miloš Romčević i Nemanja Lazarević.
Lidiji Slunjski Tišmi ovo je bio prvi uspon na visinu blizu 3.000 metara. Planinarenjem se bavi oko pet godina, a do sada je, kaže, uglavnom hodala po planinama u BiH, uz nekoliko uspona u Sloveniji.
“Krenuli smo iz Boroveca, žičarom se sa 1.300 metara popeli na 2.550, a poslije toga nastavili uspon noseći sve stvari koje će nam trebati za prenoćište. Prva pauza bila je kod doma Musala, zatim smo stigli do skloništa Ledeno jezero, poznatog i kao Everest. Tu smo malo odmorili i nastavili na završni uspon”, priča Lidija.
Vrijeme im je išlo naruku. Dan je bio topao i sunčan, pa su se, kako kaže Lidija, na pojedinim dijelovima uspona mogli penjati i u majicama kratkih rukava. A kada su stigli na vrh, bilo je jasno zašto se lјudi iznova vraćaju planinama.
“Teško je riječima objasniti sve te vidike i predjele. Vidite vrhove preko 2.000 metara, veliki broj jezera na sve strane. To su lednička jezera iz kojih možete piti vodu. Čujete potok ispod stijena, a ne vidite ga. Za mene je ovo do sada bilo najlјepše iskustvo”, kaže Lidija.
Poseban doživlјaj sa samog vrha, ali i mir koji vlada na toj visini, naglašava i Marko Sarić.
“Kada dođete na mjesto gdje nemaju svi priliku da dođu, osjećaj je poseban. Sa planine uvijek vidite bolјe. Vidjeli smo okolne vrhove, a tu su i lednička jezera koja se nalaze na samoj Rili, a koja su sva preko 2.200 metara nadmorske visine. Kada ih pogledate odozgo, zaista imate utisak onoga što se u terminologiji zove ‘gorske oči’. To je čista voda, apsolutno nezagađena, i neprocjenjiv je osjećaj da možete piti vodu direktno iz jezera. A taj mir gore… Čujete eventualno samo šum vjetar ili neku pticu i to je to. Za odmor i relaksaciju, nešto nevjerovatno”, ističe Sarić.
Musala je, međutim, za prijedorske planinare tog dana bila samo početak avanture. Pošto su se ranije vratili u dom, odlučili su da se ponovo popnu do vrha.
“Bili smo nekih pola sata u domu, a do vrha je takođe bilo oko pola sata. Imali smo dosta vremena do spavanja i odlučili da idemo na noćni uspon, kako bismo dočekali zalazak sunca”, priča Sarić.
Na vrhu su ostali do zalaska, a zatim se spustili po mraku, uz svjetla čeonih lampi. Sa staze su gledali osvijetlјena mjesta u nizini.
“Pravili smo fotografije, igrali se sa svjetlima naših lampi. Tako da smo iskoristili i noć. Nismo časili ni časa”, navodi Sarić.
Nije izostalo ni tradicionalno planinarsko “krštenje”, tri udarca konopcem po stražnjici za sve koji su se prvi put našli na ovoj nadmorskoj visini. A prijedorski planinari imaju i svoj običaj.
“Mi smo djeca sa Kozare i ispod Kozare i već 17-18 godina, kad god se popnemo na neki vrh, odigramo kozaračko kolo. Uhvatimo se, okrenemo nekoliko puta i fotografišemo. Ne pjevamo mnogo, jer ne želimo praviti buku zbog životinjskog svijeta, ali kolo se odigra”, kaže Sarić.
U povratku su prenoćili u Beogradu, gdje su bili gosti Planinarskog društva “Avala” u domu Čarapićev brest. Popeli su se i na Avalu, obišli Avalski toranj i Spomenik Neznanom junaku, a prije nastavka puta kući prošetali Hramom Svetog Save, Kalemegdanom i Knez Mihailovom ulicom.
Za planinare “Klekovače” nema mnogo odmora. Već u oktobru planiran je novi put, ovog puta u Mađarsku.
“Idemo na Matru, na najviši vrh Mađarske. Nije to velika visina, oko 1.000 metara, ali ćemo obići Budimpeštu, Sentandreju i još neka mjesta. Imamo akcije gotovo svakog vikenda, tako da se stalno nešto radi“, dodaje za kraj Sarić.
Musala će tako ostati jedna od onih akcija o kojima će se još prepričavati. Ne samo zbog 2.925 metara i činjenice da su se do vrha popeli 21 od 22 učesnika, već i zbog toga što su ga tog dana vidjeli i po suncu i pod zvijezdama – a na vrhu, kao i uvijek, ostavili svoj kozarački pozdrav.
Renata Š. Novaković