Posao spikera oduvijek je imao posebnu čar: noćni programi, duboki glasovi koji nas prate dok tonemo u san, i osjećaj da nas neko poznaje, iako ga nikad nismo sreli. Upravo ta magija privukla je Sašu Goronju, dugogodišnjeg radijskog i televizijskog voditelja, koji iza sebe ima 30 godina karijere, brojne nagrade i – ono najvažnije – ljubav prema svom poslu.
„Volio sam slušati noćne programe, dokumentarne i radio priče koje su nudile zanimljive teme i vrhunsku ljepotu pravilnog govora. Želio sam ‘biti’ u tom malom radio prijemniku, a onda mi se ukazala prilika. ‘Kozarski vjesnik’ je objavio poziv na audiciju za spikera Radio Prijedora. Bilo je mnogo kandidata, ali sam uspio da ostvarim želju“, prisjeća se Goronja svog početka, koji je, kaže, bio izazovan, ali ne i težak. „Radilo se u mnogo težim uslovima. Muzika se puštala sa ploča, kaseta, CD-ova, snimalo se na študerima, kucalo na pisaćim mašinama… Trema je postojala, što je i normalno, jer posao spikera-voditelja uživo traži potpunu koncentraciju i odgovornost. Imao sam sreću da učim od vrhunskih spikera – koleginica Senije Džafić i Jadranke Rečević“, kaže Saša.
Na pitanje koje karakteristike mora imati dobar voditelj, Goronja nema dileme:
„Posao spikera-voditelja zahtijeva opštu kulturu, foničan glas i savršenu dikciju, što je svojevrsno kulturno blago koje moramo njegovati. To je ono po čemu su voditelji prepoznatljivi u javnom prostoru. Nažalost, na tim osobinama se danas sve manje insistira.“
Kao neko ko je tri decenije proveo za mikrofonom, Saša ističe da ga je obilježila istrajnost, i u poslu i u životu.
„Najveću podršku imam od supruge Višnje i sinova Marka i Luke. Radio sam na radiju, televiziji, na manifestacijama lokalnog i republičkog značaja, sarađivao sa vrhunskim stručnjacima. Nuđeni su mi angažmani u javnim servisima, ali nikada nisam želio da odem iz Prijedora i radija, mjesta gdje je sve počelo.“
Kao što to obično biva sa ljudima koji rade ono što vole, i kod Goronje je sreća bila prisutna u svakom segmentu karijere.
„Ponosan sam na sve što sam uradio. Nisam imao značajnijih razočarenja, bar ne ona koja bi uticala na mene i moj rad“, navodi on.
Dvadeset godina radio je i na RTRS-u i Radiju RS. Počelo je 1997. godine s emisijom „Hronika Potkozarja“, a uslijedili su angažmani u „Dnevniku RTRS“, vođenje Festivala gradske muzike, emisije “TV Bingo” itd.
„Radio sam priloge, emisije, reportaže, sve do 2017. godine kada je saradnja završena. Nosim mnogo lijepih uspomena“, ističe Goronja.
Posebno je ponosan na autorsku dječiju emisiju „Carstvo drugarstva“, koja je godinama okupljala učenike prijedorskih osnovnih škola. Iza njega su i dokumentarni filmovi koji su osvojili priznanja: „Zlatna plaketa“ na „Mediteranskim danima“ u Trebinju za turističku priču o lovu na divlju patku, specijalna nagrada za film „Badnji dan i Božić u Potkozarju“, kao i nagrada publike za dokumentarni film „Sjećanja jača od željeza“ o životu stanovnika Ljubije u zlatno doba rudnika.
Na pitanje da li je teže raditi na radiju ili televiziji, Saša ističe da je na televiziji zahtjevnije u smislu pripreme i realizacije, dok je na radiju mnogo opuštenije, ali ništa manje odgovorno. Smatra da radio i dalje, u eri masovnog razvoja digitalne i informacione tehnologije, ima svoje mjesto i vjernu publiku.
„Pravovremena informacija, muzika, pristupačnost… Radio Prijedor je već 56 godina kućni prijatelj mnogima. Televizija i internet nisu ga ugasili, naprotiv, omogućili su mu da se još bolje čuje. Radio je dio naše kulture i ima svoju budućnost“, dodaje on.
Prilagođavanje novom dobu, kako kaže, nije mu teško palo. Nije bilo lako, priznaje, ali uz mjeru i poštovanje tradicije, moguće je.
„Prihvatio sam promjene koje su opravdane. Tehnička modernizacija donosi prednosti, ali osnovni zadatak radija je da informiše građane. Nadam se da će taj proces u našoj kući biti nastavljen“, rekao je Goronja.
Ističe da su ljudska riječ i iskrena emocija put do slušalaca.
“Ljubav prema poslu, odgovornost i poštovanje publike, ključ su da traješ i ne dosadiš. Povjerenje se dugo gradi, a brzo gubi – zato moramo biti dosljedni i istrajni“, iskreno će on.
Za kraj, povodom 56 godina Radio Prijedora i 50 godina „Kozarskog vjesnika“, poručuje:
„Radio Prijedor i ja smo vršnjaci – mlađi sam svega 12 dana. Ono što želim sebi, želim i kolegama, a to je, prije svega, dobro zdravlje. Da sljedeće rođendane proslavimo u novim prostorijama, sa mladim kadrovima, boljim platama, kvalitetnijim programom i ‘debljim’ Kozarskim.“
T. Mandić