Gledali smo ovih dana kako učenik profesorici, grubo i s leđa, izmiče stolicu i ona pada na pod. Gledali smo tako našu djecu na krivome putu, gledali smo sebe bez ikakvog puta.
To svoje „remek djelo“ učenici su snimali i okačili na društvene mreže. I za mnoge učenike i mlade ljude, koji su se i s nama i bez nas, izgubili u vremenu i prostoru, to je bilo „kul“, to je bilo „super“. A kroz to njihovo kul i super, mi smo direktno u oči gledali onu izreku – ako hoćeš da pobijediš neprijatelja, vaspitaj mu djecu. I tako naš neprijatelj polako, ali sigurno napreduje. Našu djecu danas i s nama, a naročito bez nas, vaspitavaju Fejsbuk, Tviter, Instagram, Jutjub.
Tako smo došli i dotle da učenik profesoricu baci na pod, jer to će na mrežama biti gledano, to će biti lajkovano, to će biti „da umreš od smijeha“. A ne znaju naši učenici i đaci da će onim ružnim što rade da bi imali koji minut slave na društvenim mrežama, prvo ubiti anđela u sebi. A bez anđela u mladosti, starost je duplo slijepa i ruševna. Prepustivši ih društvenim mrežama, anđela u njima ubijamo i mi i kroz hodaljku naše djece koja trče polomljenih nogu, gledamo globalizaciju koja, kao mutna i poplavna voda, pokriva i ruši sve naše nade i naše nasljednike.
Vratimo se još jednom onom nesretniku što je profesoricu grubo srušio sa stolice, da bi bio malo „slavan“. On vjerovatno neće stići da do kraja života razazna da se sa ženama tako ne postupa. Iz milion razloga, a ovdje samo dva, velika i važna. Žena je čovjeku Božiji unos, milodar nebeski iz druge dimenzije života, a žena majka je neponovljiv univerzum, jedinstven u svim galaktikama svemirskim.
Možda još ima vremena, ali Gospode ljepoto naša, znaš li danas ti adresu našu? Ako znadeš, dođi nam u goste. Dođi mili, dok još imaš kome.
Z. Sovilj