Povodom zapažene izložbe “Put ka nebu” u Galeriji “Sreten Stojanović”, Prijedor je proteklih mjeseci bio domaćin izuzetnom likovnom događaju koji je okupio publiku oko djela istaknutog akademskog slikara i redovnog člana ANURS-a, Milivoja Unkovića.
Iako autor nije ponikao u lokalnoj sredini, činjenica da je njegova izložba trajala preko mjesec dana u Prijedoru potvrdila je dubok trag i snažan odziv publike koja umije da prepozna istinsku umjetničku vrijednost. Rođen u Nevesinju 1944. godine, sa završenom Školom za primijenjenu umjetnost u Sarajevu i Akademijom likovnih umjetnosti u Beogradu, Unković predstavlјa značajno ime savremenog likovnog stvaralaštva i likovne pedagogije na ovim prostorima. Nјegov životni i stvaralački put isprepleten je decenijama pedagoškog rada, velikim izložbama u evropskim i svjetskim centrima, ali i onom tihom i neraskidivom vezom sa zavičajem.
Temelјi iz Beograda i duh vremena
Govoreći o svojim počecima i studijama u drugoj polovini šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, periodu kada je beogradska Akademija gajila snažan i prepoznatlјiv poetski izraz, Unković se sa posebnim poštovanjem prisjeća atmosfere tog vremena i svojih profesora. Prošavši put od studija kod čuvene profesorke Mirjane Mihač do postdiplomskih dana, nosio je uspomene koje su oblikovale njegov umjetnički rukopis.
“Beogradska akademija je njegovala jednu poetičnost koja je bila prisutna na svim svjetskim akademijama. Prije svega, želio bih da se osvrnem na stvaranje Akademije likovnih umjetnosti, gdje je jedan od začetnika bio Sreten Stojanović. To je period kada studenti preispituju svoj senzibilitet, tražeći šta im više odgovara, a da se pritom ne robuje određenim pravcima. Od Nadežde Petrović, preko Lubarde, pa do čitave generacije školovanih slikara, stvorena je atmosfera na čijim temelјima se gradilo, stvorivši generaciju školovanih vrhunskih slikara čija su djela i danas bitna i značajna”, ističe Unković.
Ipak, u središtu njegovog umjetničkog fokusa uvijek je ostao čovjek. Ljudsko biće u njegovom slikarstvu nije idealizovano božanstvo, već slojevita tema kroz koju istražuje vječne oblike, suprotnosti i unutrašnji dijalog sa formom.
Iz učionice sa osmijehom: Kada profesor uči iz svojih grešaka
Tu istu posvećenost i traganje za autentičnošću Unković je decenijama prenosio svojim studentima, prošavši sva zvanja od asistenta do redovnog profesora. Sa blagom dozom samoironije prisjeća se svojih predavačkih početaka i trenutaka kada je igrom slučaja zakoračio u učionice u kojima su se kovale generacije umjetnika. Nјegova pedagoška filozofija počiva na jednostavnoj, ali dubokoj premisi: zanat se uči, ali se dar ne smije dirati.
“Onaj ko nema dara, ne možete ga ništa naučiti. Prema tome, zaklјučio sam kroz svoj rad da je uloga nastavnika da ono što je Bog dao ne smijete dirati, a ono što se da naučiti – tu trebate pedagoški djelovati. To je kao u muzici, tehnika sviranja – bez tehnike sviranja ne možete razgibati anatomiju, ali ako nije razvijen sluh, nikada nećete svirati dobro. Kada sam ja počinjao da predajem, trudio sam se da na studente gledam iz ugla nekadašnjeg studenta, pamteći sopstvene greške i tražeći onaj lјudski kontakt bez kojeg nema prave razmjene znanja”, objašnjava profesor Unković.
Magija “Bablјe glave” i zavičajni rebus
Ma koliko akademije, atelјei i veliki gradovi obilјežili njegov profesionalni vijek, najdublјi izvori njegove inspiracije ostali su u zavičaju – u Gacku i Odžaku. Sjećanja na djetinjstvo i brdo “Bablјu glavu” iznad Odžaka duboko su utkana u njegovu podsvijest, a ta dječija vizija misterije poslužila je kao direktna inspiracija za jedno od dijela iz ove postavke.
“Moje djetinjstvo bilo je vezano za Odžak, iznad Odžaka ima ‘Bablјa glava’ – jedno brdo koje sam stalno kao mali posmatrao i želio da se popnem na njega da vidim šta je tu gore, jer su se tu svakog 1. maja ložile vatre, što je dodatno mistično djelovalo na moju maštu. Ta ‘Bablјa glava’ je za mene bila kao neki magični prostor mog djetinjstva. Prije dvije godine, kada sam se vraćao iz Crne Gore i prošao pored Odžaka, gledam to brdo – nekako mi djeluje malo niže, ne zato što se smanjilo, već zato što sam ja odrastao. I tu se rodila jedna od slika iz ove postavke. Za mene je to trajni zavičajni rebus, čahura koja čuva tajnu djetinjstva i prirode”, naglašava Unković.
Razmišlјajući o prolaznosti, umjetničkom pozivu i izazovima sa kojima se čovjek suočava tokom životnog vijeka, Unković se vraća onim osnovnim savjetima koje je kao dječak ponio iz kuće. Kroz osmijeh zaklјučuje da je u vremenu u kojem živimo najvažnije sačuvati čistoću duše i vlastiti obraz.
“Moja majka je govorila – najteže je sačuvati ovo malo obraza. A bili smo u situaciji da gubimo mnogo toga, ali ako izgubite obraz, onda više ne postojite. To je ona unutrašnja vertikala koju čovjek nosi kroz život. U mozaiku svjetske umjetnosti najlјepše sija ona kockica koju čovjek iskleše po mjeri sopstvenog bića i zavičaja”, pojašnjava Unković.
Zaklјučujući priču o svom stvaralaštvu, izložbi u Prijedoru i višedecenijskom trajanju u umjetnosti, akademik Milivoje Unković poručuje da kultura i tradicija malih naroda posjeduju neprocjenjivu vrijednost ukoliko se nose sa mjerom, dostojanstvom i unutrašnjim mirom.
Renata Š. Novaković