Banjalučka naselja Drakulić, Šargovac i Motike – mjesta su u kojima su ustaše Ante Pavelića 7. februara 1942. godine izvršile najmasovniji i najstrašniji pokolj srpskog stanovništva u Drugom svjetskom ratu, a, prema istorijskim podacima, krvavi pri počeo je u rudniku Rakovac, gdje su usmrćena najmanje 52 rudara – Srbina.
U Motikama su sve do Drugog svjetskog rata zajedno živjeli Srbi i Hrvati. Od ukupnog stanovništva bilo je oko 60 odsto Srba i 40 odsto Hrvata. Drugih naroda i vjera skoro da i nije bilo. Srbi i Hrvati u Motikama pomagali su se, sve do Drugog svjetskog rata.
Na početku rata, u aprilu 1941. godine, došlo je do naglog buđenja nacionalnog naboja kod Hrvata, koji su postali agresivni prema Srbima na svakom koraku, bez povoda.
Po selu, pojedinačno i u grupama, u uniformama i u civilnim odijelima svakodnevno su se kretali pripadnici Nezavisne Države Hrvatske. Počeli su da drže svu vlast u selu. Srbi su od aprila 1941. godine bili praktično porobljeni i potpuno obespravljeni. Živjeli su povučeno i tiho, pasivno čekajući sudbinu.
Hrvti su ih tjerali da popravljaju seoske puteve, a zimi da čiste snijeg – koji će ubrzo postati krvav.
UBISTVA SRBA UZ “BLAGOSLOV” FRATRA TOMISLAVA FILIPOVIĆA
Jezgro banjalučke ustaške organizacije činili su braća Viktor i Blaž Gutić. Franjevački samostan na Petrićevcu i štab u Banjaluci postali su – ustaški osinjak.
Uvidjevši da se nešto strašno sprema, Srbi iz ovih sela su krenuli da se tajno sastaju i dogovaraju kako da zaštite svoja sela i porodice od ustaša, koji su sve češće odvodili ljude kojima se potom gubio svaki trag. Međutim, ustaše su saznale za te tajne sastanke. Svi koji su pokušali da zaštite svoje porodice ubijeni su. Teror, mučenje, zlostavljanje – bili su sve izraženiji. I tako mjesecima.
A, onda je osvanuo krvavi 7. februar 1942. godine. U zoru, ustaše su opkolile Drakulić, Šargovac i Motike. Prema svjedočenjima preživjelih, koja su zapisana u knjizi “Fratri i ustaše kolju” autora Lazara Lukajića, pokolj je počeo u četiri časa ujutru u rudniku Rakovac, gdje su, za vrijeme smjene, dočekivani radnici i odmah u blizini rudnika, udarcima krampom u potiljak ili sabljom, ubijani na licu mjesta.
Autor knjige zapisao je da je i njegov ujak Nikola Macanović, takođe, radio u rudniku. Macanović je rijetko kad, do tog dana, izostao sa posla. I tog 7. februara 1942. godine, rano ujutro, pošao je na posao, kao i obično, u prvu smjenu. Međutim, snijeg je prethodnog dana i tokom noći bio mnogo napadao, a prtina nije još bila napravljena, pa Nikola, iako snažan i zdrav čovjek, nije uspio da se probije kroz snijeg i smetove do rudnika. Vratio se kući i ostao živ. Umro je 1991. godine u rodnom selu Čokorima.
NJegov komšija, Branko Dragojević, rođen 1905. godine, koji je radio u trećoj smjeni, uspio je prethodnog dana da dođe do rudnika. Stigao je na vrijeme i ubijen.
Iz Čokora, toga dana, ubijeni su još Dušan Dragojević /rođen 1905/, Lazar Vučić /1910/, Sretenije Vučić /1900/, kao i još neki rudari. Nijedan Srbin rudar iz Rakovca nije uspio da tog dana izvuče živu glavu. Svi su ubijeni pod rukovodstvom i uz blagoslov katoličkog fratra Tomislava Filipovića, zloglasnog Fra Sotone.
SVJEDOČENJE O ZLOČINU NAD RUDARIMA U RUDNIKU RAKOVAC – RADE SAVANOVIĆ HEROJ MEĐU VEZANIMA
U vrijeme ustaških pokolja, među rudarima rudnika mrkog uglja Rakovac, kod Banjaluke, bio je i Rade Savanović, rudar-miner. O zločinu nad rudarima svjedočili su tadašnji upravnik rudnika Dragutin Kostanjšek i službenik Ante Josipović, čije je iskaze, sačuvane u sudskim spisima, Lukajić uvrstio u svoju knjigu.
Prema Josipovićevom svjedočenju, tog dana u jami je bilo toplo, pa su se rudari prve smjene, među njima i Rade, skinuli do pojasa. Nadzornik je povikao da svi “grkoistočnjaci” moraju u prozivnicu. Rade je upitao može li prvo da aktivira mine, ali mu je rečeno da odmah izađe jer ih, kako su naveli, “gore čekaju na saslušanje”.
Na izlazu iz jame, rudari su prolazili kroz strojeve ustaša. U prozivnici su ih dočekali natporučnik Mislov i fratar Tomislav Filipović, Fra Sotona, tada već poznat kao ustaški satnik. Filipović je bio katolički sveštenik iz obližnjeg samostana Petrićevac i njegovo prisustvo u početku je umirilo rudare jer su pomislili da je riječ o nasilnom pokatoličavanju.
Uslijedila je prozivka. Svaki prozvani rudar bio je sproveden napolje, gdje su mu ustaše vezivale ruke žicom na leđima i grupisale ih po pet-šest. Tako povezani, sprovedeni su do obližnje Bare – mjesta današnjeg spomenika.
Kroz snijeg, vezane rudare su vodile ustaše. Išli su tiho, bez pogovora iako su žice sve dublje rezale kožu. Na odredištu, ustaše su formirale strojeve, a pred rudare je izašao Filipović u ustaškoj uniformi i rekao: “Ubijajte, a ja ću vas razriješiti grijehova!”.
Prvog rudara udarili su krampom u potiljak, a zatim ga dokrajčili bajonetom. Kada je drugi pao, iz kolone se začuo glas Rade Savanovića:
“Nemojte više nikoga ubijati! Niko nije kriv. Evo mene. Ja sam iznosio eksploziv”.
Savanović je, iako nije bio kriv, pokušao da preuzme odgovornost i spasi ostale rudare, među kojima su bili i njegovi rođaci. Mirno je stao pred Fratra, tražeći da njega ubiju umjesto drugih.
Filipović mu se podrugljivo nasmijao: “Slaba ti je garancija za ovoliko grkoistočnjaka. Odvojte mi ga ovamo!”.
Ustaše su ga izdvojile, i dalje svezanog, a Fratar je prišao sa nožem. Rade mu je u lice rekao: “Ubijaš sirotinju. Oni će tebi suditi”.
Filipović ga je tada zaklao. Ustaše su ga dokrajčile udarcima, krampovima. Nakon toga, svi preostali rudari prve smjene su ubijeni. NJihove stvari ostale su u jami. Istog dana pogubljeni su i rudari druge i treće smjene.
Potpun spisak ubijenih rudara nije nikada napravljen. Ostalo je malo živih svjedoka Srba, a Hrvati su čuvali tajnu. Zna se da su toga dana ubijena 52 ili 53 rudara, ali nikada nisu utvrđena imena svih. Ispostaviće se da je ubijanje u rudniku bio tek početak pokolja. /nastaviće se/dam/dj
SRNA