“Šansa za oporavak preduzeća uvijek postoji. Najbolju ocjenu stečaja dao je uvaženi profesor Velimirović, koji je definisao stečaj kao nužno zlo u kojem svi gube, država, radni kolektivi, radnici i društvena zajednica. Postupak stečaja može da omogući da taj gubitak ne bude 100 odsto. Dakle, opcija nije da likvidiramo preduzeće, nego da spasimo ono što se može spasiti, bar one dijelove koji mogu da opstanu i da izdrže tržišnu utakmicu”, rekao je Pavičić za „Kozarski vjesnik“.
• Nakon četiri godine, završen je stečajni postupak u preduzeću HPK “Draksenić”. Na licitaciji pred Okružnim privrednim sudom u Prijedoru preduzeće je kupila firma “Jelena” iz Kozarske Dubice. Kako je tekao plan reorganizacije ovog preduzeća i da li ste zadovoljni?
Stečajni postupak u HPK “Draksenić” pokrenut je nešto prije više od četiri godine. On još nije konačno završen, ali najveći dio posla jeste. Uspjeli smo naći strateškog partnera i kupca. To je domaći privredni kolektiv iz Kozarske Dubice. Ono što je specifično za ovaj stečajni postupak je da se ovdje, ne znam da li je prvi put, ali nije česta pojava, prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica. Dakle, kupac je kupio stečajnog dužnika kao pravno lice, uz uslov da nastavi poslovnu djelatnost najmanje pet godina. To nam je garancija da će svakako uložiti sredstva u pokretanje fabrike i omogućiti zapošljavanje dodatnog broja radnika. Ono što nam je takođe dodatno obezbjeđenje je što smo uslovili kupca da obavlja istu djelatnost, a ukoliko ne bude obavljao, dogovorena je ugovorna kazna. Ukoliko kupac ne bude obavljao djelatnost za koju je registrovano preduzeće, propisana je novčana kazna i dužan je da je uplati na račun stečajnog dužnika. Vjerujem da do ove situacije neće doći. Riječ je o ozbiljnom privredniku, lokalnom preduzeću koje na ovaj način zaokružuje svoju djelatnost, s obzirom da se kupac već bavi primarnom poljoprivrednom proizvodnjom sjemena i obrađuje značajne površine zemlje. U ovom momentu na području Kozarske Dubice vrijedni poljoprivrednici svake godine, u ove prethodne četiri godine, koliko sam bio u ovom procesu, proizvedu između 35.000 i 40.000 tona kukuruza u zrnu. To je svakako veoma impozantno, tako da u ovom momentu mislim da možemo svi biti zadovoljni. Što se tržišta tiče, to je vjerojatno u ovom momentu najveći problem. Ovo preduzeće imalo je tržište na području cijele bivše Jugoslavije, Evrope, u Turskoj takođe. Sada je potrebno pokidane veze ponovo uspostaviti i nastaviti poslovnu djelatnost. Dodaću još i da je preduzeće prije stečaja imalo 180 zaposlenih radnika. U ovom momentu mi nismo uslovili kupca istim brojem radnika, ali za neko pokretanje proizvodnje trebaće od 50 do 100 radnika.
• Vodili ste i stečajni postupak u prijedorskom „Autotransportu“. Uz podršku Vlade RS i Grada Prijedora, ovo preduzeće se nakon stečaja oporavilo. Danas se suočava sa finansijskim poteškoćama. Kako to komentarišete?
To je bila jedna od prvih reorganizacija preduzeća u RS, koje je uspješno restruktuirano. Na pomenuću da je stečaj pokrenut 2007. godine, da je zaključen 2011. godine, da smo tada imali drugi model prodaje i da je to bila prodaja imovine uz uslov da se nastavi poslovna djelatnost. Preduzeće je nakon stečaja uspješno radilo na radost korisnika usluga „Autotransporta“ s obzirom da je imalo i Autobusku stanicu, tehnički pregled, putnički servis, teretni servis, autopraonicu itd. Ono je vrlo uspješno radilo, po mom mišljenju, više od jedne decenije. Uredno je izmirilo sve svoje obaveze prema zaposlenima i državi, bilo je društveno odgovorno preduzeće. U tom periodu obnovljen je vozni park, uspjeli smo nabaviti i šest novih autobusa, da se mogu uredno održavati linije koje je prevoznik održavao i da je sa radom počela i Autobuska stanica. Nemam više kontakt sa upravom Preduzeća, ali iz onoga što mogu vidjeti iz štampe, susreću se sa mnogo problema. Ne znam šta je osnovni razlog, ali mislim da su se u zadnje tri ili četiri godine promijenila tri direktora, tri uprave. Mislim da je to možda presudno bilo, jer koliko god da je čovjek bio iskusan i stručan u tom poslu, ne može za godinu dana, za godinu i po ništa da napravi, ni da previše pokvari, ni da unaprijedi. Česta promjena rukovodstva je u najvećoj mjeri doprinijela sadašnjoj situaciji u kojoj se ovo preduzeće trenutno nalazi.
• Nakon rata, veliki broj preduzeća je likvidiran u stečajnom postupku. Imate li precizne podatke o ovim preduzećima?
Najpoznatiji i najveći nosioci privrednog razvoja i uopšte privrednog i kulturnog života i sportskog i svakog drugog u Prijedoru bili su: “Celpak”, “Impro”, “Prijedorka”- fabrika opekarskih proizvoda, GP “Mrakovica”, “Borac”, Prijedorska banka, sada i Ribnjak “Saničani”. Nažalost, svi su likvidirani stečajnim postupkom. Lako je sada, da tako kažem, biti general poslije boja. Mislim da smo nespremno ušli u postupak privatizacije, bez dovoljno znanja, bez dovoljno volje i političke zrelosti i hrabrosti tadašnjih uprava i menadžera da se uhvate ukoštac sa nagomilanim problemima u bivšim državnim preduzećima. Preduzeća su imala veliki broj radnika, zastarjelu tehnologiju, a suočili su se i sa gubitkom tržišta. Čitav niz okolnosti doprinio je da ova preduzeća nestanu. Nažalost, nije to trebalo tako da se završi. Mnogi od njih možda su mogli da nastave raditi, da su blagovremeno preduzimane mjere, pa i ove u okviru stečaja. U to vrijeme stvorena je takva klima da se mora uništiti sve što je društveno, umjesto da smo reorganizovali, došlo je do propasti tih preduzeća, do gubitka velikog broja radnih mjesta, visoko stručne radne snage, od inženjera do majstora za pojedine mašine, a to su bili najveći potencijali tih preduzeća. Mnogo je lakše da se nabavi tehnologija nego dobro obučenog i spremnog radnika da izvršava svoje radne zadatke.
• Zašto stečajni postupci traju dugo?
Stečajni postupci traju dugo, jer se radi o državnim preduzećima, gdje nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi, gdje se vodi veliki broj upravnih i sudskih postupaka od čijeg rješavanja zavisi sam postupak stečaja. Da nema ovih postupaka, stečajni postupak bi vjerovatno mnogo brže završavao. S obzirom na rokove koji su propisani, krajnji rok za koji se jedan stečaj završi, trebao bi da bude u roku od dvije godine. Mislim da bi se eventualno i moglo u tom roku završiti, da nema velikog broja sudskih postupaka. Neke parnice traju od tri do pet godina, nekada i više, tako da to sve uslovljava i samo trajanje stečajnog postupka.
• Kakva prava ostvaruju radnici u firmama koje su u stečaju?
Stečajni zakon ima i socijalnu komponentu. Radnici imaju pravo na potraživanje 12 najnižih plata u RS, prije otvaranja stečajnog postupka. Ta potraživanja radniku idu u više isplatni red, imaju prioritet u naplati, a preostali dio ide u opšti isplatni red i dijeli sudbinu zajedno sa svim ostalim povjeriocima stečajnog dužnika. Kada se otvori stečaj, radnici po zakonu dobijaju otkaz. Imaju sve prinadležnosti, a formiran je i Fond za zbrinjavanje radnika koji ostaju bez posla u stečaju. Uglavnom se radi o preduzećima koja nisu uredno plaćala obaveze ni plate, niti obaveze na plate. Vlada RS preko Fonda vrši uvezivanje radnog staža. Postoje prava koja nezaposleni radnici ostvaruju preko Zavoda za zapošljavanje u zavisnosti od broja godina radnog staža, koja može da bude materijalna nadoknada od tri mjeseca pa do godine, što je u zavisnosti od toga koliko radnik ima radnog staža.
• Imate li više informacija kada je u pitanju stečajni postupak u Ribnjaku “Saničani”?
Informacije imam samo iz štampe i preko društvenih mreža. Ribnjak je značajan potencijal za grad Prijedor i koliko sam čitao iz medija, postoji volja Vlade Republike Srpske i Grada Prijedora da se ovo uspješno završi. To je veoma dobar znak za samu stečajnu upravu i stečajnog upravnika. Možda Ribnjak “Saničani” nije značajan po svom ekonomskom potencijalu i ukupnim prihodima koje smo ranije spominjali, koja su već završila u stečaju, ali se radi o impozantnom kapacitetu. Ribnjak se prostire na preko 1.200 hektara, snabdijeva se vodom iz rijeke Gomjenice, što je vodno javno dobro. Bilo bi dobro da se to uspješno završi, da se nađe način da to preduzeće opstane, da se vodoprivredni objekti i rijeka Gomjenica zaštite. U jednom dijelu mogla bi se organizovati proizvodnja ribe, a u drugom, uz određene analize i elaborate, ići u pravcu razvoja lovnog turizma.
• S obzirom na vaše iskustvo, imate li savjet za uspješno rukovođenje nekim preduzećem?
Vrlo je teško danas davati savjete. Situacija se na tržištu stalno mijenja, ali treba biti posvećen svom poslu, treba voljeti svoj posao, stimulisati radnike da rade, stvoriti pozitivnu klimu za rad u kolektivu. Zadovoljan radnik će onda proizvesti dobar i kvalitetan proizvod, koji će se u ekonomskom smislu moći ravnopravno takmičiti na tržištu sa konkurencijom. Ukoliko toga nema, onda je teško dati bilo kakav savjet. Sa aspekta stečaja, ukoliko preduzeće dođe pred stečaj, potrebno je što prije reagovati i iskoristiti sve mogućnosti koje nudi Zakon o stečaju. Trebamo učiniti sve da preduzeće ne dođe u takvo stanje. Uprave moraju na vrijeme sagledavati stanje i preduzimati sve mjere koje su predviđene kroz operativno i finansijsko restrukturiranje.
• Da li postoje sankcije za poslodavce za neblagovremeno podnošenje prijedloga za stečaj preduzeća?
Zakon je predvidio sankcije za takve poslodavce. Dakle, kada bi se blagovremeno podnosili prijedlozi za stečaj, vjerovatno bi bio mnogo veći procenat preduzeća koja bi se mogla spasiti. Često se čeka na prijavu od godinu pa čak do deset godina, kada više nema nikakve šanse, kada se sve uništi ili tehnologija preduzeća zastari. Ipak, došlo je do smjene generacija koje su dobar dio radnog vijeka ili bar jedan dio radili u bivšim državnim preduzećima, pa su zatim rad nastavili u novim privrednim društvima. Mislim da se ljudi danas olako prihvataju rukovodećih pozicija. Trebali bi dobro razmisliti da li mogu odgovorno i savjesno obavljati taj posao i imaju li znanje za to. Nekada je bila sramota da dovedeš preduzeće do stečaja. Ljudi se nisu zadržavali u preduzećima gdje vide da ne mogu ništa da naprave. Skoro sam čitao kolumnu jednog uglednog profesora sa Beogradskog univerziteta, koji je otprilike ovako napisao: ”Lako nam je izračunati koliko nas ima nepismenih. Znamo šta je standard, šta je pismen, a šta nepismen čovjek, ali nam je problem izračunati koliko ima nepismenih među pismenima.“ Možda tu leži odgovor za sve probleme u preduzećima.
T.Mandić