Milorad Latinović, etnolog amater PRIHVATITI NOVA VREMENA, UZ POŠTOVANjE IZVORNIH OBIČAJA

389

Vaskrs je najveći pravoslavni praznik koji se obilježava u krugu porodice. Vaskršnji običaji prijedorske regije ne razlikuju se mnogo od običaja Srba koji su naselili neke druge krajeve. “Svi običaji u vezi sa Vaskrsom skoro da su isti, bez bitnijih razlika i nema ih puno, mada svaka geografska odrednica nosi nešto sa sobom. Svaki čovjek je nešto dodao ili oduzeo, ali sam značaj običaja je uvijek isti”, navodi etnolog amater Milorad Latinović.

Kultura nije kamen i ona se mijenja, pa su se tako i običaji koji prate Vaskrs znatno izmijenili u odnosu na prošlost, ističe Milorad Latinović.
“Moramo da prihvatimo nova vremena, s tim da je neophodno poštovanje izvornih običaja. Najznačajniji vaskršnji običaji su u vezi sa bojenjem i šaranjem jaja. Simbolika jaja kao prikaza novog života, ide uz vaskrsnuće. Nekada je Vaskrs slavljen tako da je sve bilo prirodno i domaće. Samo skupljanje jaja, bila je priča za sebe, jer su u pitanju oskudna vremena. Nije se Vaskrs mogao slaviti da se ode u trgovinu i kupi karton jaja, već se moralo skupljati i odvajati od usta. Sam taj ritual već je neka mala žrtva sama po sebi”, navodi Latinović.
Bojenje jaja koja su simbol plodnosti i novog života kroz vaskrsnuće jeste glavni običaj koji je vezan za ovaj veliki praznik. Postojala je procedura čime su se bojila jaja, šarala i dan kada se to radilo. Kako Latinović pripovijeda, sve se uzimalo iz prirode, boje koje su se koristile dobijale su se od lukovine, lista i kore oraha, koprive i sličnih biljaka koje su, zahvaljujući svom pigmentu, mogle da ostave trag određene boje na ljusci jajeta.
Crvena boja je preovladavala, jer je to boja koja je simbol života, ljubavi i prolivene Isusove krvi, po nekim predanjima. Prvo jaje koje se ostavljalo u kući tokom cijele godine, kod svih Srba, nevezano za kraj kojem pripadaju, takozvana “čuvarkuća” obavezno je bila crvene boje. Simbolika “čuvarkuće” je zdravlje ukućana, napredak imanja i stoke. Čuvarkuća koja ostaje u kući da štiti dom, ukućane i sav posjed domaćinov, po vjerovanju, stoji do naredne godine, dok se ona od protekle godine u potkozarskom kraju zakopavala u zemlju, jer su ljudi zavisili isključivo od zemlje. Zemlja je ta koja je rađala i jaje se zakopavalo radi plodnosti. To je bio ritualni čin koji se ponavljao svake godine.
Što se tiče samih šara na jajima, za to su služile šaraljke i trava.
“Za šaru na jajima koristile su se trave koje se zalijepe za jaje prije samog farbanja. To su najljepše šare dobijene prirodnim putem, nema te ljudske ruke koja može da napravi šaru kao što to može trava. Pored trave, koristile su se i ručno pravljene šaraljke kako bi se pomoću njih voskom šarala jaja. Crtalo se voskom i ti crteži dolazili su do izražaja kada se jaja oboje. Mislim da se ručno rađene šaraljke vraćaju na mala vrata, jer generacije koje dolaze su kreativne i o nekim stvarima više vode računa nego što smo mi to činili”, pojasnio je Latinović.
Po starim običajima, dan kada su se šarala jaja bio je obavezno Veliki petak. Kako Latinović objašnjava, u Potkozarju i Podgrmeču postoji vjerovanje da jaja koja se oboje na Veliki petak, ne mogu da se pokvare. Sem bojenja jaja na Veliki petak, drugih poslova nije bilo i na ovaj dan se nije išlo spavati prije ponoći, jer po vjerovanju, ako se ode ranije na počinak, čovjek će biti uspavan i neradan tokom cijele godine.
“Na vaskršnje jutro, ljudi su išli u crkvu na jutrenje u mjestima gdje je bila crkva. Dok je u mjestima gdje nije bilo crkve, taj čin jutarnje molitve obavljan u domovima. Nakon jutarnje molitve i povratka kući, ritual je nalagao tucanje jajima i čestitke povodom praznika uz riječi: ‘Hristos vaskrse’ i odgovor koji slijedi, ‘Vaistinu vaskrse’. Nakon dugog posta, vjerovalo se da je jaje prva hrana kojom se čovjek treba omrsiti“, kaže naš sagovornik.
Vaskrs je porodični praznik, s tim da je običaj, ukoliko na taj dan dođu gosti, da se obavezno daruju jajima, naročito djeca, jer to djeci pričinjava veliku radost. Tucanje jajima je još jedan vaskršnji običaj koji se dešava na sam Vaskrs. Nakon vaskršnjeg ručka, okupljalo se na igralištima, pašnjacima, zborovima i sličnim mjestima na kojima su se inače okupljali ljudi, kako bi se družili i tucali jajima, isprobavajući čije je jaje jače.
“Proslavljanje Vaskrsa je nešto što se baštini cijeli život i u skladu s tim, trebali bismo po našim starim običajima da proslavljamo skromno, u krugu porodice. Ljudi koji danas baštine te naše stare običaje, posebnog su kova, jer čovjek je human samo onoliko koliko koristi resurse oko sebe. Takav čovjek kada slavi, razmišlja šta će sutra, jer slava jeste samo dio njegovog života kroz koji on prolazi i tako se na to treba gledati. U skladu sa tim, za vaskršnji ručak nigdje nije navedeno da on mora biti nešto van mogućnosti, ali se iz poštovanja prema prazniku pravio malo bogatiji nego što je to svakodnevni ručak. I to je opet vid jedne male žrtve, jer taj čovjek koji je skromnog imanja, on koji nema viška hrane, ipak upriliči malo drugačiji obrok kako bi postojala razlika na taj dan. U svemu je bila mjera i to je osnovno poštovanje jednog sveca”, navodi Latinović.
Ljuska kao ostatak od ručka, što se tiče običaja, nosila se u dijelove gdje su postojala bunjišta i gdje će se životinje nahraniti time. Po Latinovićevim riječima, ništa se nije bacalo i u svemu je postojao red.
Zabilježio je još jedan običaj koji nije tako čest, ali je veoma interesantan po svojoj simbolici. Kalemljenje voćke na Vaskrs.
„Kada sam čuo u društvu jednog čovjeka da će na taj dan da ukalemi voćku, isprva mi je to bilo čudno. Kada sam malo promislio, shvatio sam da maleno drvo kome se život udahne na baš taj dan, i te kako može imati dublji smisao. To je drvo koje ima šansu da živi godinama i da ostane pokoljenjima, pored toga što simbolizuje spomenik čovjeku koji ga je posadio. Ono nosi sa sobom promisao o tome da je udahnut još jedan novi život i da je dobro nadjačalo zlo, kao što je i sam Vaskrs simbol svega toga“, rekao je Latinović.
U situaciji smrtnog slučaja u porodici, kako navodi, nije bilo odstupanja od standardnih običaja.
„Ljudi tog vremena su prihvatili stvari kako su se po prirodnom toku dešavale. U slučaju smrti, govorilo se ‘Uzeo ga je Bog’ i to je bila utjeha, bez mnogo leleka, i život je tekao dalje. Ništa od praznika nije skrnavljeno. U današnje vrijeme, ovaj običaj je skrnavljen bojenjem jaja u crno, u slučaju smrti nekog od ukućana. To je neprihvatljivo po svim običajnim nasljeđima. Crna je boja žalosti i smrti i, kao takva, nikako i ni po kom osnovu ne može biti dovedena u vezu sa jednim ovakvim praznikom. Vaskrsenje je novi život, rađanje i stvaranje koje je u suprotnosti sa crnom bojom“, navodi Latinović.
Preci su poštovali ono što jesu kroz prirodu i običaje, ističe ovaj etnolog amater koji smatra da bismo se trebali vratiti skromnosti i izvornom načinu proslavljanja praznika. Da to ne bude raskalašenost i puki datum.
“Mladim ljudima treba prenijeti tradiciju, tako što ćemo je i sami poštovati. Djeca se moraju učiti na primjeru. Naša djeca su dobra i imaju šansu biti dobri ljudi, ako mi stariji budemo valjali. Mi smo ti koji trebaju imati odgovornost i biti uzor mladima. Odnos čovjeka prema prirodi i tradiciji nije definisan zakonom, već običajnim pravom koje je jače od svakog pisanog oblika prava i to običajno pravo smo prenijeli na slavlja, gdje spada i proslavljanje Vaskrsa”, zaključio je Milorad Latinović.