24.8 C
Prijedor

Simo Brdar, istoričar, pisac, scenarista, režiser, počasni građanin Prijedora DONJA GRADINA JE DONJA TAČKA SRPSKE I LJUDSKE SUDBINE

Dobitnik ovogodišnje šesnaestomajske Povelјe počasnog građanina Prijedora je Simo Brdar. Priznanje od rodnoga grada primio je, kaže, sa velikom zahvalnošću. Dobio je Simo još mnoga priznanja, pogotovo za dokumentarne filmove, ali on je veći i dalјi od svega toga. Simo Brdar je u Gornjoj Dragotinji opštine prijedorske rođen dvije godine nakon završetka 2. svjetskog rata. Odnekud i nekako, sudbina mu je dodijelila da, kroz posao koji je odabrao da radi cijeli život, nosi bolne odjeke potkozarskih pradjedovskih i dječijih jauka poklanog Srblјa u ustaškim logorima Jasenovac i Donja Gradina. Na taj način decenijama već ne da da istina o tim zločinima postane istorijski bogalј i da bude sahranjena u tami i tamnici modernog beznađa.

Po onome što radi, a naročito kako to radi, Simo Brdar je jedna velika priča. Nedopričana i nedohvaćena od svih nas koji o njemu nešto progovaramo. Simo je istoričar, književnik, scenarista, režiser. I u svemu tome zanesenjak i dostignutih i nedokučivih čovjekovih radosti i patnji. Nekako i odnekud sudbina mu je odredila da bude misionar paklene istine o stravičnom stradanju srpskog roda u ustaškim koncentracionim logorima Jasenovac i Donja Gradina. Veliku, a sahranjivanu istinu o jasenovačkom klanju nevinih srpskih duša Simo decenijama pronosi po svijetu. Ponajviše dokumentarnim filmovima. Uradio ih je mnogo i dobio mnoga međunarodna i domaća priznanja koja potvrđuju da njegova misija istinonosca nije uzaludna. Dovolјno je pogledati dva Simina dokumentarna filma o zloglasnom logoru Jasenovac, pa da svaka misao zanijemi i svaka riječ u grlu zabetonira. Filmom „A Bog je ćutao“ autor je pokazao bezočnu svirepost ustaške ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Dječicu izmorenu glađu, žive kosture preplašenih okica, ustaše su u špaliru, kao da kuću pokrivaju, dodavali jedan drugome, da bi onaj zadnji što je stajao nad iskopanom jamom, tupim predmetom gasio te malene, još uvijek žive okice i tijelo bacao u jamu. „Sunce i žica“ je dokumentarni film koji upečatlјivo prenosi životnu nit iz jasenovačkog pakla u mirnodopske okolnosti. Milјa Kaurin iz sela Murati kod Kozarske Dubice, kao i mnoga druga djeca u jasenovačkom žičanom obruču, po ustaškim naredbama morala je satima da gleda u sunce. Vrelo sunce lako je spržilo izmorene i uplašene dječije okice i Milјa je oslijepila. Preživjela je Jasenovac, a u rodnim Muratima, uz pomoć žice koja je bila vezana od kuće do bunara, išla je po vodu i svoj izvor života i trajanja.

Karina i Simo u Muzeju Sugihara u Kaunasu– predavanje pred projekciju filma „A bog je ćutao“

VRISAK ISTORIJE ODNIO DALEKO

Nјegovi dokumentarni filmovi i izložbe o ustaškoj fabrici smrti i sistemu logora Jasenovac prikazani su u Nјujorku, Jad Vašemo, Sankt Peterburgu, Beču, Kladovu, Moskvi, Stokholmu, Beogradu, Jasenovcu i u još mnogim gradovima. Nespavao je Simo mnoge noći. Čitao, pisao, istraživao srpski istorijski udes i kolijevkogrobni put postradalih u tom udesu. I kao zvijezde izbjeglice hvatao i sabirao i svoje misli i činjenice do kojih je dolazio. Noćima je nespavao, a kako kaže, ne spava ni danas. Uhodi sam sebe i sve misli svoje da još toga pročita i napiše i da vrisak istorije poklanog i malјem pomlaćenog Srblјa odnese još dalјe. Tamo negdje i negdje tamo gdje svijetu treba novi poredak univerzalnih mjera i vrijednosti i gdje će se onaj avetinjski tjesnac između života i smrti svesrpskoga roda i poroda raskopčati i razdijeliti na nedodirlјive udalјenosti.

Na robiji u Sremskoj Mitrovici, tridesetih godina prošlog vijeka Oskar Davičo napisao je pjesmu u kojoj je i stih “Moja krv je bdenje, krv mi je borenje”. Godinama kasnije, u svom gordom nespokoju nosača kozaračko -jasenovačkih svesrpskih jauka, upravo je to i takav Simo Brdar, u bdenju u borenju.

Pored istorijskih i bolne teme Jasenovca, Simo veoma uspješno radi i kratke dokumentarne filmove o običnom životu lјudi koji su tu negdje pored nas, uz nas, s nama i bez nas. Preko tih dokumentaraca, nenametlјivo a tako upečatlјivo, pokazuje nam kako obični lјudi Kozare i Potkozarja žive svoj obični život, koji je satkan od radosti i patnje, zapjevanosti i zamišlјenih, odlutalih pogleda, snage trajanja i pokleknuća prolaznosti. „Jovica i Zorica“, „Marjanovići“, „Samarice“, „Ritani“ neki su od filmova koji pričaju priče o životu sabranom na putu čovjekovog trajanja i prolaznosti.

Mladi glumci Kaunasa iz klase profesorke Karine Brdar koji su igrali u najnovijem dokumentarno-igranom filmu  ” GradinaD” Sime Brdara

ZAROBLJEN U KRICIMA POKLANOG SRBLJA

Šta god da radi i kuda god da se kreće i osvrće, Simo Brdar se uvijek vraća Jasenovcu i Donjoj Gradini. Ne može on iz toga izaći, ostao je zaroblјen i utamničen u kricima i jaucima poklanog Srblјa u ustaškom Jasenovcu. Sudbina ili šta već drugo, njega je odabrala da istinu o Jasenovcu čuva i brani od istorijskog pogreba i padanja u duboki bunar. Možda je i on izabrao takvu sudbinu, nije toliko ni važno. On i dalјe živi život u kojem i kada spava i kada besano hoda, čuje nebeske krike srpske djece kojima u Jasenovcu i Donjoj Gradini ustaške kame vade oči i sijeku uvenule vratove. Ti jauci postali su njegova misija istinonosca biblijske drame Srba Kozare i Potkozarja u vremenu velikog zla ispisanog krvavom rukom Nezavisne Države Hrvatske. Svoj život, put i opredjelјenje Brdar sabira i presuje u dvije rečenice: “Moj život se kreće između dvije tačke. Gornje tačke Gornje Dragotinje i donje tačke srpske i lјudske sudbine, Donje Gradine.”

Ovu malu priču o velikom Simi Brdaru završićemo njegovom poemom „GradinaD“, u kojoj je do nebeskih suza opisao stravičnost ustaških zločina u Jasenovcu. Zajedno sa Simom, poema je obišla puno svijeta, a uz pomoć supruge Karine recitovao je i među afričkim i azijskim domorodačkim plemenima. Čekajući zoru sa domorocima, sa poemom u ruci u tamo dalekoj pustinji, gledao je kako na obzorju iznad njih izlazi mjesec. Sjetio se velikog Branka Ćopića i njegove „Bašte slјezove boje“. I dok je gledao izlazeći mjesec tamo negdje i negdje tamo u afričkoj pustinji, knjiga-poema „GradinaD“ bila je skoro dočitana, otvorena na stanici 22. I pisalo je: „U rano jutro slavuji dopjevavaju nedopjevane pjesme, a predvečerja svitaca uznose vatre nedogorjelih duša i liježu ih u krošnje drveća. A vjetrovi i trave njišu dječije glave maslačaka. Gore gajevi lјudskih duša. Gori Gradina.“ I još je na toj strani 22. pisalo: „250 klupa. Za trista šezdeset i šest hilјada stanovnika. I za tebe kad dođeš. Da sjedneš među njih. Da ti kazuju. Neke 9. godine. Neke 8. godine. Možda 2008. Kad te leden znoj oblije. Kad ti se mozak ospe i zubi od jeze saspu. Kad problijediš i oznoje ti se i dlanovi i tabani. Ima klupa da sjedneš. Ima drvo da se nasloniš“.

Pustinja Vadi Ram u Jordanu– poemu „GradinaD“ recituju mlada Italijanka Aliće i Beduin Muhamed

POD VEDRIM NEBOM POMORENIH DUŠA

Simo Brdar živi u Gornjoj Dragotinji, Kozarskoj Dubici i litvanskom Kaunasu, odakle mu je supruga Karina, koja je, kao profesorska i umjetnička duša, njegova najveća podrška u svemu što radi. Najviše živi u Donjoj Gradini, pod vedrim nebom poklanih duša i na nemilosnoj zemlјi pokopanih jauka. Tu je ostavio sve svoje rođendane, veselјa i radosti. Tu mu je i kuća i dom otkad je naučio da čita i piše. I koliko god hilјada kilometara da ode daleko, iz tog doma nikud izašao nije.  I gdje god i kada bio, tu će biti njegova poslednja bol i poslednji uzdah…

Knjigu “Jasenovac i Donja Gradina, prećutani genocid”, koju je radio sa Ronholdcom Eberhardom, poklonio je Muzeju genocida u Jerevanu u Jermeniji

KOLIJEVKA PLAČA, JEVANĐELJE SUZA

Čovjek odabere posao koji će da radi. Posveti mu sve što ima i što može dati. I nosi čovjek taj posao kroz sebe cijelog i takvog sebe kroz život pred sobom. I čovjek ne osjeća koliko to što u sebi nosi, njega polako odnosi. Tako su život i posao kojim se bavi mučki udarili Simu i zaustavili srce. Sa tri bajpasa, vješte ruke i znanje doktora vratili su ga u život i srce krajiško još po svijetu nosi istinu o ustaškom mučilištu nevinih duša na Kozari i u Jasenovcu. I danas, sa tri bajpasa i otežanog disanja, srce Simino umorno nosi nečujne jauke poklanih cicibana i njihove oči izvađene ustaškim bajonetama. I zdravo i bolesno to srce Simino nosilo je i još uvijek nosi u sebi Kozaru kao kolijevku plača i jevanđelјe suza. A dokle tako, ćopićevski progovara Simo Brdar: “I dok god đed i unuk idu da grablјama dohvate mjesec nad našim voćnjakom, i ja ću dok sam živ pokušati da dohvatim nedohvatlјivo i da nam ga približim.” Dohvatio je Simo mnogo toga i još će dohvatiti, tu nema pitanja. Pitanje je onamo, namo negdje gdje smo mi, sa Simom, a bez njega u sebi. Pitanje je koliko ćemo mi moći, znati i želјeti da dohvatimo makar dio onoga što je on, kao našu bolnu istinu, odnio u svijet i što nam je iz tog svijeta donio kao potvrdu svoje životne misije. Koliko toga više dohvatimo i Simina misija istinonosca srpske istorijske golgote će duže i jače trajati, i ovdje i tamo i onamo i namo.

Zoran Sovilj

NAJČITANIJE