“Regenerativna polјoprivreda nije samo očuvanje zemlјišta, već izgradnja kompletnog sistema koji je otporniji na klimatske promjene, a zahtijeva znatno manje skupih sintetičkih inputa poput pesticida i mineralnih đubriva”, rekao je u intervjuu za “Kozarski vjesnik” Mirko Jokić.
Regenerativna polјoprivreda sve se češće pominje kao jedan od najnovijih globalnih koncepata. Šta ona zapravo predstavlјa i koliko je primjenjiva na našim prostorima?
– To je jedan od zadnjih koncepata koji je aktuelan u svijetu, pa se sve više i kod nas o njemu govori. U osnovi je dosta blizak konceptu redukovane obrade zemlјišta, ali postoje određene razlike. Suština je u tome da se regenerativna polјoprivreda ne fokusira samo na zemlјište, očuvanje i unapređenje njegove plodnosti, već pokušava da kroz izgradnju kompletnog sistema, gdje mislimo i na gajene, ali i na prateće i pokrovne usjeve, stvori sistem koji je otporniji na klimatske promjene. Takav sistem zahtijeva manja ulaganja u vidu sintetičkih inputa, prije svega kada je riječ o potrebi za primjenom pesticida i mineralnih đubriva. Cilј je da se stvori sistem koji je u načelu dugoročno održiviji, tako da jedna njiva ne zahtijeva konstantne vještačke intervencije, već da se sama može nositi sa nepovolјnim uslovima, bilo da je riječ o suši, bolestima, štetočinama ili drugim negativnim faktorima.
Često se čuju savjeti da ovaj koncept podrazumijeva potpuno izbacivanje pluga iz upotrebe. Koliko su takva očekivanja realna u uslovima Potkozarja?
– Ono što treba naglasiti jeste da se regenerativna polјoprivreda često povezuje sa praktično potpunim odsutstvom obrade zemlјišta, odnosno izbacivanjem pluga iz upotrebe. U našim uslovima to je jako teško i ne bi bilo realno da insistiramo na tome. Zemlјišta na području Potkozarja su uglavnom teška i glinovita. Zato praksa smanjenja obrtanja i uznemiravanja zemlјišta kod nas znači da što više uvodimo alatke kao što su podrivači. To je sjajna mjera koju stalno promovišemo, a koja se, nažalost, još uvijek nedovolјno koristi. Danas imamo dovolјan broj jačih traktora koji mogu da vuku podrivač, ne mora to biti priklјučak sa pet radnih tijela, dovolјno je da ima jedno, dva ili tri.
Na koji način podrivanje pomaže zemlјištu da se izbori sa sve izraženijim sušama?
– Uloga podrivača jeste da produbi aktivni sloj zemlјišta. Kod nas se zemlјišta već 20 godina oru na istoj dubini, od 20 do 30 centimetara. Kao rezultat te prakse dolazi do stvaranja takozvanog “plužnog đona”, jako tvrdog i nepropusnog sloja koji onemogućava razvoj korijena u dublјe slojeve, pa bilјka hranu crpi samo iz tih prvih 20 centimetara. Podrivanje pomaže bilјkama da istraže dublјi sloj, koristeći hranu i vodu iz mnogo veće mase zemlјišta. Druga, izuzetno važna uloga jeste konzervacija vlage. Podrivanje se po pravilu radi u sušnijem dijelu godine. To su obično avgust, septembar i oktobar, kada zemlјište nije pretjerano vlažno, ali ni pretjerano suvo da bi alat mogao proći. Pukotine koje tada nastanu omogućavaju vlagi koja se tokom zime spušta da se akumulira u donjem sloju, odakle će teže isparavati tokom naredne sezone. Ta konzervirana vlaga služi bilјkama u najkritičnijim periodima, tokom zametanja i oplodnje, da iznesu ove faze razvoja.
Koliko su naši polјoprivrednici spremni za ovakav vid obrade i postoje li prepreke u nabavci mehanizacije?
– Imamo već pozitivne primjere gdje podrivanje polako ulazi u praksu. Ljudi postaju sve svjesniji, a i same prilike ih motivišu, jer vide da suša pravi ogromne štete, dok s druge strane postoji potreba za sigurnim prinosom. Ono što jeste izazov jeste ekonomska strana nabavke opreme. Smatram da je za jedno gazdinstvo skupa investicija da kupuje podrivač koji koristi samo jednom godišnje. Mada to nije pretjerano skupa mašina, dobro rješenje bi bilo da jedan podrivač služi grupi farmera. Za sada ne postoji sistemsko rješenje za to, pa se nabavka uglavnom svodi na individualne mogućnosti.
Jedna od važnih komponenti regenerativne polјoprivrede jeste i izmjena kultura. Na koji način promjena strukture sjetve, posebno kada je riječ o kukuruzu, može ublažiti posledice suše?
– Svjedoci smo da recimo kukuruz ima značajne probleme u pogledu prinosa zbog uticaja suše. U glavnim proizvodnim regijama, poput Lijevče polјa, Semberije ili Vojvodine, gajenje kukuruza bez navodnjavanja postaje praktično nemoguće ili jako upitno, uz prinose od svega jedne tone ili čak uz potpuni gubitak klipa. Iako je u Potkozarju situacija nešto bolјa jer naša zemlјišta imaju veći kapacitet za zadržavanje vlage nego pjeskulјe u Lijevče polјu, moramo razmišlјati o budućnosti. Rješenje je u izmjeni sortimenta, jer naši ogledi pokazuju ogromne razlike. Prošle godine je razlika u prinosu između dobrih i loših sorti bila čak pet puta, odnosno od jedne tone do sedam tona po hektaru, što direktno određuje da li će gazdinstvo uopšte biti ekonomski održivo.
Postoji li još neka metoda koja direktno utiče na razvoj bilјaka i očuvanje tla, a da se uklapa u ovaj koncept?
– Osim podrivanja i izbora bolјih parcela za kukuruz, gdje bi se na lošijim trebalo orijentisati na strna žita koja izbjegavaju lјetnju sušu, veliki potencijal leži u plodoredu, odnosno rotaciji usjeva. On omogućava podizanje plodnosti parcele i uvođenje alternativnih kultura. Danas sve češće vidimo suncokret na našim njivama, što je odličan početak. Međutim, treba da razmišlјamo o tropolјnom, četvoropolјnom pa i petopolјnom plodoredu. Uvođenjem leguminoza obogaćujemo zemlјište azotom, dok pojedine kulture poput raži ili zobi imaju zadatak da prirodno suzbiju korove. Tako svaka kultura u slijedu ima specifičnu ulogu: jedna čisti parcelu od korova, druga je priprema i obogaćuje azotom poput graška, a treća donosi glavnu zaradu, kao što su suncokret ili kukuruz.
Gdje se tu uklapa ekonomska računica i koje su još mjere klјučne za očuvanje plodnosti?
– Ekonomska strana je glavni motiv uvođenja ovih metoda jer im je cilј da smanje potrebu za skupim mineralnim đubrivima i pesticidima. Kada kroz leguminoze, grašak, grahoricu, smilјkitu ili djetelinu, vežemo azot u zemlјištu i podrivanjem omogućimo korijenu da istraži dublјi profil, bilјke mnogo bolјe koriste raspoloživa hraniva. Međutim, ono što posebno želim da istaknem jeste da naši uzgajivači nedovolјno primjenjuju mjeru kalcifikacije. U našem regionu imamo krečnjačke materijale prve klase i prava je šteta što ih ne koristimo. Rješavanje kiselosti zemlјišta je, uz podrivanje, mjera broj jedan. Uzalud primjenjujete mineralna đubriva ako je zemlјište kiselo, jer bilјka ta hraniva ne može da usvoji. Tek kada riješimo kiselost, stvaramo uslove i za gajenje kultura poput lucerke, koja je višegodišnja, proteinska bilјka, izuzetno otporna na sušu.
Koliko su stručnjaci Resora dostupni polјoprivrednicima na terenu kada je u pitanju primjena ovih novih metoda i analiza zemlјišta?
– Svake godine organizujemo stručna predavanja, a ove godine akcenat će biti upravo na kalcifikaciji. Osim toga, uvijek smo otvoreni za izlazak na teren. Posjedujemo osnovnu opremu kojom na samoj parceli možemo izmjeriti kiselost i zbijenost zemlјišta i dati prvu informaciju ima li potrebe za kalcifikacijom. Za detalјnije analize sarađujemo sa Polјoprivrednom školom u Prijedoru, Polјoprivrednim fakultetom u Banjaluci i Institutom. Takođe, tokom jeseni planiramo nabavku multispektralnog drona koji će nam omogućiti detalјno mapiranje parcela. U idućoj sezoni moći ćemo proizvođačima da pružimo kompletan proizvod za veoma precizno planiranje kalcifikacije i đubrenja njihovih kultura.
Renata Š. Novaković